Nakon jučerašnjeg razgovora s Lucijom Brkić, na Dokumentarni stiže još jedan mladi filmski autor. Ivan Mihaljević (Zagreb, 2000.) bavi se fotografijom i filmom, kao srednjoškolac se ozbiljno prihvatio sviranja violine, a nekako u to doba kao snimatelja na Z1 televiziji angažirao ga je legendarni producent “Nightmare Stagea” Željka Malnara, Nedjeljko Badovinac Jambo. Nakon Malnarove smrti većina protagonista “Noćne more” okupila se u Z1-ovoj “Nemogućoj eMisiji”, dok je kroz fotografije nekoliko glavnih protagonista Mihaljević napravio foto-izložbu “Izvan okvira”. Iz doku-filmske perspektive, naš sugovornik na ovogodišnje Dane hrvatskog filma stiže sa svojim kratkometražnim dokumentarcem “Disident” (Unimedia, 2021.), kroz kojeg pobliže upoznajemo Hrvoja Gospočića, nekadašnjeg novinara i fotoreportera, danas performera (Vaso New Picasso) koji živi na marginama društva.
Dragi Ivane, mikrofon je tvoj…
“Hvala vam na mogućnosti da se predstavim, iako mi je uvijek teško o sebi govoriti. Video je moja ljubav od malih nogu, s početka na intuitivnoj razini, a već početkom srednje škole to poprima neke ozbiljnije forme. Imao sam sreće što sam dobio priliku sudjelovati na raznim profesionalnim snimanjima jedne produkcijske kuće i iz prve ruke sam mogao vidjeti kako to izgleda. Od drugog razreda srednje škole volontirao sam na Z1 televiziji, snimajući studijske emisije i tada pomalo moja violina odlazi u drugi plan, a sve češće u ruci imam kameru. Naravno, vrlo brzo sam počeo snimati i montirati svoje kratke filmove, s početka dječje, u kojima su morali glumiti prijatelji i rodbina, a kasnije je to postajalo sve ozbiljnije. Moji prvi autorski filmovi koji su prikazani na festivalima su ‘Donne’ i ‘Imagine’, inspiriran istoimenom pjesmom. Tijekom korone snimio sam psihološku dramu ‘Brundina’, koja tematizira eskalaciju obiteljskog nasilja u pandemiji. Taj film dobio je posebne pohvale na festivalu u Katmanduu.
“U isto vrijeme napravio sam i autorsku izložbu fotografija ‘Izvan okvira’, koja je izazvala veliki medijski interes i posjećenost pa je nakon premijernog postavljanja u galeriji u Kulturnom centru Dubrava dobila poziv da otvori Tjedan kreativnih industrija Dubrovnik, u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Sve ovo što sam naveo odnosi se na moj umjetnički autorski rad, ali smatram da je važno dnevno raditi i razvijati se, pa tako, uz studij Menadžmenta u kulturi, aktivno radim kao direktor fotografije, ali i realizator na snimanju TV emisije ‘ArtCaffe’, dokumentarnih, igranih i promotivnih filmova raznih autora. Na taj način stječem iskustva i usvajam nova znanja.”
Jesi li otprije poznavao glavnog protagonista, kako si stupio u kontakt s njim? Priča Hrvoja Gospočića jako je zanimljiva – radio je za 101-icu, Vjesnik, bio je ratni fotoreporter. U filmu vidimo i kako je kroz neke sumnjive radnje izgubio stan.
“Hrvoja sam upoznao kao glumca u ‘Nemogućoj eMisiji’, u kojoj je sudjelovao zajedno s junacima iz nekadašnje ‘Noćne more’ pokojnog Željka Malnara. U toj emisiji je pokazao svoje glumačke i performerske talente i bio mi je intrigantan, posebice nakon što je ispričao svoju iznimno zanimljivu životnu priču, koja na neki način opisuje procese koji su se događali u našoj zemlji. Postali smo dobri poznanici i u jednom trenutku sam mu predložio da snimimo film. On je pogledao svoj poslovni kalendar (smijeh) i naravno rekao da može odmah početi snimati. Cilj mi je bio uhvatiti i prikazati emociju, stanja koja prolazi čovjek kojeg je društvo marginaliziralo, ali i njegov bunt koji je ujedno stalni umjetnički performans. Vjerujem da ste imali prilike vidjeti i druge njegove performanse koje izvodi po gradu i u kojima kritički govori o društvenim autoritetima. No, ovdje je pokazao i neke dublje emocije za koje je trebalo vremena. Tako da je ovo film kratkog trajanja, ali za koji su bile potrebne duge i ozbiljne pripreme te puno snimljenog materijala iz dana u dan.
“Mnogi koji su bili u medijima krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća znaju za Hrvoja. Pred njim je stajala karijera, otvarala su mu se mnoga vrata, ali spletom nesretnih okolnosti i zakulisnih igara on ostaje bez stana u središtu grada, i to u njemu stvara bunt. Više nije želio igrati po pravilima društva i odlučuje postati disident i, kako sam kaže, ako njemu država može oduzeti jedan stan, on će njoj deset. To je razlog zašto živi na raznim napuštenim lokacijama u gradu, odabravši neki svoj bolji svijet. U slobodno vrijeme glumi, izvodi performanse, kritizira društvo.”
Jako je indikativan Hrvojev citat u filmu: “Kad si mlad, misliš da ti voziš, kao recimo auto pa okrećeš volan pa ovisi o tebi. Sada shvaćam da ti samo preuzmeš svoju smjenu, sjedneš u elektromotorni vlak a da društvo, odnosno skretničarski toranj, odlučuje gdje ćeš završiti”.
“Svatko od nas je sigurno doživio neki neuspjeh koji smatra nepravdom. Gledajući oko sebe, vidio sam neke ljude koji su u nečemu bolji od drugih, ali zbog raznih okolnosti, ili skretničara, nisu postigli ono što je društvo očekivalo. Naravno, postoje i neke tajne veze koje jednima otvaraju, a drugima zatvaraju vrata. Mislim da je taj svijet Hrvoje jako dobro upoznao i nije imao snage, ili sreće, suprotstaviti se pa se to odražava u tom njegovom citatu.”
Kako se hrvatska država odnosi prema beskućnicima, ima li tu pomaka na bolje, pogotovo po pitanju prehrane, smještajnih kapaciteta itd.? Jesi li malo dublje zagrebao ispod površine tog svijeta marginaliziranih pojedinaca, s naglaskom na beskućnike?
“Iskreno, smatram da ipak nemam toliko dobar uvid u taj problem da bih mogao o tome argumentirano pričati. No, kroz film sam želio ukazati na te probleme, iako sam svjestan da teško mogu utjecati na njihovo rješavanje, no smatram da samo jedan glas može nekome osvijestiti kako postoji cijeli jedan paralelni svijet oko nas. Imao sam sreću jer je Hrvoje želio ispričati svoju životnu priču u kameru, jer je performer, glumac, vrlo kreativan i ponekad s previše ideja, ali upravo zato je bio izazov raditi s njim. Hvala mu na vremenu i energiji koju je uložio i nadam se da će njegov život ići nekim boljim i za njega sretnijim tijekom.”