Ima jedna šuma, postojana, mirna, vitkih i visokih stabala. U određeno doba dana i godine, s jeseni, zime, kad lišće posmeđi i opadne, a koncentracija vlage bude visoka, njome se predivno steru bjelkaste koprenaste izmaglice, ma krasota ju je gledati. Ili dobro uokviriti kadrom, pa fiksirati fotografijom. Ili snimiti statično kamerom, pa takve fotografije u trajanju unizati u filmu koji će registrirati i šum vjetra, blago povijanje grana, lelujanje lista, krckanje debala… Izložba zadane minutaže, u kino dvorani. Dobar dio, oko polovine “Korijena” / “Korena” (2021) srpske redateljice Tee Lukač zapremaju takvi krajobrazni foto-pokretni kadrovi naglašene estetike i upečatljiva ugođaja melankolije, prolaznosti, mijene, usađena u postojanost. Uz šumu višestoljetnicu, snimateljsko oko vabi i pitoma rijeka, a pozornost će nakratko privući i spomenik borcima Narodnooslobodilačke borbe (impresivna “Majka partizanka” Marijana Kockovića, u bosanskom Novom Gradu, postavljena 1964.), oronulo industrijsko zdanje (negdašnji pogon Željezare Sisak u Dvoru), nedovršena neožbukana kuća, stado ovaca, tužno-nakaradno ranjena posječena-pokrčena površina…
U minimalističkom, jasno određenom strukturalnom postavu, “Korijeni” uz kadrove opisanog profila nude još samo jedan vizualni izbor i model – statični neprekinuti kadar usmjeren na zadnje sjedalo malog kombija koji vozi cesticama toga brežuljkastoga jesensko-zimskoga krajolika. Takvih je vožnji ukupno sedam, a u prvih pet pred kamerom su putnici koji razgovaraju međusobno (ali, jasno je, za kameru, filmaše, gledatelje), govore izravno u kameru, pjevaju ili šute. Kroz stražnji prozor promiču polja, livade, naselja, brdašca, brežuljci, šume, uski vijugavi puti… U posljednjoj vožnji na sjedalu tek plastična vrećica iz koje vire hljebovi kruha i listovi poriluka, dok mrklina odmjenjuje dnevno svjetlo. Prema sadržaju nekih govora i prema putokazima moći ćemo, želimo li – pa onda na kraju uz odjavnicu i(li) uz pomoć izvanfilmskog informiranja – doznati i zaključiti da se nalazimo u hrvatskoj općini Dvor, u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Koncept je jednostavan i potentan. Bilo doista tako ili ne, povezat ćemo da su putnici govornici, putnici pjevači i putnici šutljivci stanovnici toga kraja, a njihove izrečene i neizrečene pripovijesti-ispovijedi uzorak, nacrt za jedan od mogućih mozaika tamošnjeg života koji ćemo, posredstvom autoričinog podlaganja zagasito pastelnim šumskim krajolikom, oćutjeti razmjerno tmurnim i neveselim. U samom filmu malo je konkretnih podataka o mjestu i vremenu zbivanja, što će reći da se donekle naginje prema univerzalnosti i metafizičkoj nedokučivosti, na što navodi i dugotrajnost kadrova eksterijera koja uvelike premašuje potrebu čak i za podosta temeljitim usvajanjem prikazanoga te posljedično nuka na kontemplaciju onkraj viđenoga.
Uglavljeni u neuobičajen, ali očito prikladno očudan i poticajan dramsko-strukturni okvir, “Korijeni”, dakako, poput svakog zanimljivog djela, nude brojne mogućnosti doživljaja i interpretacije, a jedna od njih jest da u njemu osobito snažno zaživješe samozatajna vibrantnost odlično izabranih protagonista i njihov élan vital kao entitet kojemu je nemoguće umaknuti.
Nepomične snimke prirode pravilno se i postojano izmjenjuju s onima unutrašnjosti vozila u pokretu, što u određenom smislu eliminira slatki okus neizvjesnosti i unosi poćut monotonije repetitivnosti, no istodobno budi znatiželju u pogledu izbora sljedećeg sugovornika i rukavca kojim će nas povesti njegovo izlaganje, njegov diskurs. Struji sporog, opservacijskog pristupa filmskog pokazivanja posve običnoga, onoga što lako možemo vidjeti u najnezanimljivijoj svakodnevici, pripada tek jedan odsječak, onaj u kojem na stražnjem sjedalu minutama gledamo mlađanog Azijca koji šutke sjedi i gleda preda se, odnosno nakratko igra igricu na pametnom telefonu. Ostali su putnici znatno živahniji, komunikativniji, a koliko god gledatelj bio svjestan toga da ovi nisu snimljeni slučajno, spontano, zatečeno, nego da su posjednuti kako bi baš tad i ondje govorili o toj i toj dogovorenoj temi, njihova elokventnost i prirodnost iznimno su privlačni, nabijeni dokumentarnom filmu uvijek dobrodošlom autentičnošću. Razgovor i ponašanje maškaranih osnovnoškolaca s početka – jedini dio filma kojim prevladava šarenilo – zanijet će i zainteresirati kao igra najbolje moguće napisanog teksta i savršeno uvježbane mizanscene; aktivistice što prikupiše potpise stanovništva protiv gradnje odlagališta nuklearnog otpada koju su im, kako vele, htjeli nametnuti državni i općinski čelnici, neodoljivo šarmantno balansiraju između glume za publiku i spontane konverzacije; postariju ženu što sažima potresnu i tragičnu povijest svoje emancipacije te prisjećanje dobrodržećeg djeda kojega su u djetinjstvu izboli stršljeni, gledamo ovolikim očima i slušamo ovolikim ušima.
Sprega pokreta i mirovanja, trajnosti i nepostojanosti, čvrstine i krhkosti očituje se u više sastavnica. Šuma i priroda vječni su mirni svjedoci mijena i događaja, no rijeka je u stalnom žubornom pokretu, prirodnim ciklusima izmjenjuju se pupanja i uvenuća, ljudska ruka katkad uništava, siječe, ruši, zagađuje. Kombi vazda, nezaustavljivo, grabi naprijed, no kamera koja bilježi to odmicanje čvrsto je nepomična. Putnici – osim najmlađih, koje život još nije stigao dovoljno opteretiti – mahom stoički, trpno nose svoju sudbu, no iz svih, gotovo nekom vlastitom voljom, izbija snažna, nevesela, ali neugasiva borbena energija samoopstanka. Uglavljeni u neuobičajen, ali očito prikladno očudan i poticajan dramsko-strukturni okvir, “Korijeni”, dakako, poput svakog zanimljivog djela, nude brojne mogućnosti doživljaja i interpretacije, a jedna od njih jest da u njemu osobito snažno zaživješe samozatajna vibrantnost odlično izabranih protagonista i njihov élan vital kao entitet kojemu je nemoguće umaknuti.
