Da ni trideset godina nakon ratnih zbivanja na ovim prostorima društva nisu prošla katarzu, dokazuje ne samo opterećenost nacionalnim mitovima, već i činjenica da je otvoreni razgovor koji dubinski zahvaća posljedice sukoba uglavnom eksces. Koliko je samom društvu u interesu pružiti podršku ogromnom broju stanovništva, posredno ili neposredno zahvaćenom traumatičnim iskustvima, pokazuje sustavna nebriga i prepuštanje konkretnih poteza sporadičnim inicijativama, najčešće suočenih s financijskim opstrukcijama. Pritom je nemoguće ne uvidjeti dubinu jaza između službenog diskursa utemeljenog na raspirivanju nacionalističkih ideologija i zanemarivanju civilnih žrtava rata. Donedavno je slična problematika bila potpuno marginalizirana, dok su žene žrtve seksualnog zlostavljanja bile višestruko stigmatizirane. Sve to odražava širu društvenu perspektivu, odnosno nemogućnost nadvladavanja duboko usađenih patrijarhalnih obrazaca i s njima povezanih predrasuda. Žrtve i same odgajane u konzervativnim sredinama pounutruju nametnutu krivnju, dok su muškarci žrtve seksualnog nasilja dodatno anatemizirani.
Riječ je o kompleksnoj problematici koju kao društvo tek moramo naučiti verbalizirati, kao što implicitno proizlazi iz filma hrvatskog autorskog tima Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, “Veće od traume” (Metar60 / HRT; 2022.), koji slijedi skupinu žena uključenih u program psihološkog osnaživanja u organizaciji Udruge Žena domovinskog rata pod nazivom “Ja sam mnogo više od moje traume”. Kako ističu iz savjetovališta, rezultati rada pokazali su se uspješnima, a i same sudionice o tome svjedoče. Film je još u fazi postprodukcije naišao na široku podršku te bio uključen u Docu Rough Cut Boutique program u organizaciji Sarajevo Film Festivala i inicijative Balkan Documentary Center iz Sofije. Interes ne čudi jer je riječ o fenomenu koji slično pogađa sva postjugoslavenska društva. Dokumentarac je jučer imao svoju premijeru u sklopu regionalnog programa 18. ZagrebDoxa.
“Veće od traume” je prije svega film koji uvažava svoje protagonistice, ni u jednom trenutku ne prelazi uspostavljene granice zaštite integriteta, ujedno produbljujući terapeutski učinak. Pozitivne reakcije sudionica na situaciju snimanja uklopljene su u priču, kao daljnji mehanizam prevladavanja traume. Pritom su itekako svjesne društvene odgovornosti u pokušaju ostvarivanja vlastitih prava i ohrabrivanju žrtava na istup, a koju sustav porazno prebacuje na najslabije članove. Pribačić filmsku priču gradi oprezno uz svijest o osjetljivosti teme, odnosno različitih psiholoških i emocionalnih predispozicija svojih protagonistica Katice, Marije, Ane i Đurđice, te uspostavlja ravnotežu između grupnih susreta i individualnog portretiranja protagonistica, od kojih svaka nosi specifičan teret. Naglasak je, kao što je naslovom sugerirano, pokušati uspostaviti produktivan i zdrav odnos prema sebi i drugima. Autorica se suzdržava od daljnje sugestivnosti ne bi li izbjegla i nehotičnu stereotipizaciju, dopustivši protagonisticama da odnos prema snimanju određuju same, nadograđujući tijek terapeutskih seansi. Naravno, kao gledatelji smo upoznati s tek malim segmentom korištenih metoda, ali možemo steći sliku o produktivnom pristupu traumatiziranim osobama i načinima njihova osnaživanja. Radilo se o navođenom razgovoru ili postavljanju fizičkih prepreka kao suplementa onim unutarnjim, sudionice kroz grupnu terapiju posredno osvješćuju emocije čije ja izravno suočavanje potencijalno destruktivno. Način na koji pristupaju konstruiranoj situaciju, otkriva moguća rješenja one vlastite.
S dokumentarističkog gledišta film možda ne donosi poetske pomake, no u ovom je slučaju estetsko pitanje od drugorazredne važnosti.
Svaki je prodor kamere u zaštićeni terapijski prostor distanciran, tek da bi uokvirio atmosferu i usložnio poziciju sudionica. Redateljica se ne nameće, već pozadinski isprepliće osobne sukobe, uspone i padove, a sve duboko ukorijenjene u širu društvenu dinamiku. Ona je pak produkt desetljeća društvene zapuštenosti i iskorištavanja kolektivne krivnje kao sredstva manipulacija i samoobmane. Filmska priča ilustrira mehanizme reprodukcije nacionalnih animoziteta i protezanja destruktivne moći na naknadno formirane mikrozajednice. Opterećene i bez mogućnosti integracije u vlastite sredine, sudionice programa, među kojima je jedna srpske nacionalnosti, međusobno projiciraju nesigurnost i nelagodu uvjetovane pripadnošću određenom kolektivitetu. Ipak, u konačnici se nadvladavanje stereotipa i nametnutih okvira doseže kao jedan od rezultata rada orijentiranog na cjelokupnu ličnost. Zahvaljujući višeslojnom pristupu ostvaruje se autentičnost i uspostavljanje empatičnog odnosa. Pribačić nas pak razrješava potencijalnih etičkih dilema, ne dopustivši da žrtve ostanu unificirane ili anonimne, već se svaka pojedinačno uzdiže do samosvjesne individue.
Filmom “Veće od traume” ponovno je naglašena činjenica da se pozitivni pomaci najčešće događaju zahvaljujući pojedinačnim inicijativama, unatoč izostanku potpore politika paradoksalno fiksiranih na glorifikaciju ratnih zbivanja. Redateljica naglašava da je riječ o trećoj grupi koja je uspješno završila program. Sljedeći je krug uključivao i muškarce da bi se nakon toga program ugasio zbog nedostatka financija. Sam film je pokušaj ozbiljnog tretmana žrtava zlostavljanja koje do danas nisu zadobile samosvojni glas ili ga se politiziralo. Za širu su javnost možda najvažnija svjedočanstva o iskustvima u postratnom periodu da bi marginalizacija, okrivljavanje i izolacija trajali do danas. U dokumentarnim filmovima dosad smo posredno saznavali o pojedinačnim iskustvima i načinu na koje se društvo prema ženama ophodilo u razdoblju neposredno nakon rata, kao što je to npr. slučaj u filmu Biljane Čakič-Veselič “Dečko kojem se žurilo” (Factum, 2001.), no tu je fokus ipak usmjeren na drugu vrstu traume. S dokumentarističkog gledišta film možda ne donosi poetske pomake, no u ovom je slučaju estetsko pitanje od drugorazredne važnosti. Ono što je presudno i ne može se osporiti jest osmišljena etička linija, a koja sudionicama osigurava dostojanstvo i značaj.
