Na ovogodišnjoj dodjeli Britanskih dokumentarnih nagrada Grierson žiri je u kategoriji najbolje dokumentarne serije jednoglasno odabrao BBC-jevu mini-seriju u pet nastavaka “Once Upon a Time in Iraq” (2020) redatelja Jamesa Bluemela. Riječ je o kronološkom prikazu političkih zbivanja u zemlji iz naslova počevši od 2003. i rušenja režima Sadama Huseina, preko američke okupacije i pobune protiv nje, građanskog rata koji je uslijedio, pa sve do uspona Islamske Države. Serija je specifična po prepričavanju događanja od strane njihovih izravnih sudionika, u najvećoj mjeri iračkih civila, ali tu su i američki vojnici, zapovjednici i novinari koji su izvještavali s prvih linija tijekom cijelog desetljeća. Svaka od epizoda nosi jednostavan naslov od jedne riječi (“War”, “Insurgency”, “Fallujah”, “Saddam”, “Legacy”) koji ugrubo ocrtavaju razdoblja popraćena na filmu, pa tako bez mnogo povijesne pozadine u prvom nastavku ulazimo u Bagdad s američkim vojnicima. Njihov dolazak 2003. godine popraćen je s određenom opreznom nadom, u narodu iscrpljenom desetljećima diktature Sadama Huseina. No, svima će uskoro postati jasno da je Irak s bivšim vođom ostao bez nečega što će im u narednim godinama najviše nedostajati – sigurnosti. Američka se invazija pokazala krajnje nepromišljenom jer su vlasti naivno mislile da će uklanjanjem diktatora osloboditi zemlju i prepustiti narod demokraciji, no Bliski istok ne poznaje jednostavna rješenja i nije trebalo dugo da eksplodiraju nezadovoljni duhovi koje je Sadam čvrstom rukom držao pod kontrolom.
Najupečatljivije svjedočenje iz prve epizode, a vjerojatno i cijele serije, dolazi iz usta bivšega marinca Rudyja Reyesa, koji je kasnije određenu razinu slave stekao tumačeći samoga sebe u HBO-ovoj ratnoj seriji “Generation Kill” (2008). Nakon što potegne ozbiljan gutljaj tekile, u kameru priča kako su za vrijeme invazije on i njegovi kolege izvjesili znak upozorenja na lokalnom jeziku s porukom da će svatko tko se približi kontrolnoj točki biti ubijen, i kako su doista posmicali znatan broj civila – žena, djece i staraca – potpuno nesvjesni nepismenošću tamošnjeg naroda. Ukratko, svi ubijeni nesretnici nisu znali pročitati napisano. Tako nepripremljeni za bilo kakav konkretniji sljedeći potez, američki se okupatori ubrzo suočavaju s pobunom lokalnog stanovništva, a svaka njihova odluka – poput stvaranja oceana nezaposlenih muškaraca raspuštanjem vojske koju su smatrali vjernom Huseinu – proizvodi sve veću krizu u državi. Druga epizoda prati nastojanja potpukovnika Natea Sassamana pri organizaciji prvih demokratskih izbora i stvaranja ozračja mira. Međutim, ovaj je izgubio konce i pretvorio se u krvnika, nakon ubojstva bliskog prijatelja u zasjedi. Njegovo drakonsko osvećivanje, naravno, pobuđuje i sve nasilnije odgovore pobunjenika. Serija nas upoznaje s brojnim žrtvama ove spirale nasilja – neki su ostali bez oka, neki bez noge, a neki bez članova obitelji.
“Once Upon a Time in Iraq” obiluje arhivskom građom koja na sirov i izravan način dočarava život u nesigurnosti rata, a svjedočenja civila su potresna, iskrena i upečatljiva, pa ne čudi činjenica da je na Zapadu ova serija dočekana pohvalama i nagradama.
Epizoda “Fallujah” donosi izvješća sudionika druge bitke za grad iz naslova, s posebnim fokusom na dvojicu reportera, novinara Dextera Filkinsa i fotografa Ashleyja Gilbertsona. Potonjeg izjeda krivnja jer je njegova želja za dokazivanjem kako se u džamijama skrivaju pobunjenici, prouzročila smrt američkog vojnika Billyja Millera, čiji roditelji također sudjeluju kao sugovornici u epizodi. Četvrta epizoda pokriva događaje vezane za uhićenje Sadama Huseina, te njegovo suđenje i pogubljenje, dok je posljednja epizoda posvećena zastrašujućem usponu ISIL-a u usporedbi s kojim sve ranije iteracije fanatika, uključujući i Al Kaidu, djeluju kao beznačajni diletanti.
“Once Upon a Time in Iraq” obiluje arhivskom građom koja na sirov i izravan način dočarava život u nesigurnosti rata, a svjedočenja civila su potresna, iskrena i upečatljiva, pa ne čudi činjenica da je na Zapadu ova serija dočekana pohvalama i nagradama. Ipak mnoge stvari ostaju nedorečene i prešućene. Tako ostaje dojam da se u ovom slučaju Britanci nisu nisu htjeli pozabaviti vlastitom ulogom u invaziji te krivicu prebacuju isključivo na politiku Sjedinjenih Država. S druge strane, koliko god inzistiranjem na narativu iz perspektive malog čovjeka – čiji se glas u Iraku rijetko čuje – serija dobiva na autentičnosti, gledatelju ovdje izmiče velika slika, politička motivacija i razlozi koji dovode do svih ratnih zbivanja. Na kraju ostaje dojam da smo nakon pet sati provedenih uz patnje i muku jednog naroda potvrdili otprije poznato – rat je najveće zlo i da neki od njih nikada neće završiti. Neprijatelji se mijenjaju, leševi gomilaju, a suze majki neprestano teku.