Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Kao već etablirana specifičnost, kroz svako se izdanje AJB DOC-a provlače motivi ili nagovještaji šire teme, koji puninu značenja zadobivaju sagledamo li cjelinu. Ove je godine motivacija svih sudionika i organizatora Festivala izražena kroz maksimu izazov, a osim što se jasno referira na tektonske poremećaje izazvane pandemijom, koja je kulturna događanja prenijela u virtualni prostor, tematski je okvir filmova također osobni ili društveni izazov, odnosno pokušaj ostvarivanja konkretne promjene. Sami protagonisti filmova nerijetko upotrebljavaju baš taj izraz da bi nam koncizno opisali vlastitu poziciju ili daljnju motivaciju. Ne možemo ne primijetiti da se kroz 4. AJB DOC suptilno provlači provlači muzika kao često zanemarena komponenta filmskog stvaralaštva. Još je otvorenje popraćeno koncertom Adnana Zilića i pratećih glazbenika koji su predstavili muziku iz filma “Džemo” (2020) Lejle Kajić i Davorina Sekulića, a čiji je Zilić autor. A s obzirom da od publike izvrsno popraćen film “Faith and Branko” (2020) dekonstruira odnos dvoje muzičara, koji su profesionalnu afektivnost preveli u ono privatnu, protagonisti su prigodno u klubu Jazzbina izveli koncert za sarajevsku publiku.
Al Jazeera je prvenstveno novinska kuća, a uzmemo li u obzir postojanje dokumentarnog kanala, jasno je da AJB DOC, kao daljnji korak, u prvi plan uvijek postavlja novinarstvo. Na više razina uspostavlja se svojevrsni paralelizam, prevođenje u praksu situacija koje su ekranizirane. Umnožavanjem aspekata lakše shvaćamo kompleksnost pojedinih fenomena. Dok se u Sarajevu održava nova radionica snimanja mobitelom, pod mentorstvom fotoreportera Damira Šagolja, u natjecateljskom nam je programu prikazan indijski film “Writing With Fire” (2020) Rintu Thomas i Sushmita Ghosha, o novinarkama aktivisticama, koje reportaže prvenstveno snimaju mobitelom. Preskočivši nekoliko produkcijski zahtjevnih stepenica, zahvaljujući dostupnim tehnologijama, mogu neposredno prenijeti srž svog djelovanja. A ono je u posredovanju ženskog iskustva u konzervativnoj zemlji i zadiranje u društvene tabue. U prvom je planu problematičnost kastinske strukture društva, a koja do danas ima ozbiljne reperkusije na živote pojedinaca. Filmska struktura isprepliće dvije linije: prvu, koja pokazuje način rada aktivistica i drugu, koja nam donosi tako nastale reportaže. Dio filmova natjecateljskog bloka propituje neovisnost novinarstva kao prvog stupnja angažiranog djelovanja. Protagonist filma “Softie” (2020) kenijskog redatelja Sama Sokoa, novinar je koji se aktivno uključuje u politički život zemlje, da bi ga strukturalne prepreke opstruirale u suštinskoj promjeni sistema.
Film “The House Prison” Mohameda Jakmeela o izraelskoj opsadi i životu s pogrešne strane zida, naknadno se može kontekstualizirati na temelju stavova iznesenih u predavanju koje je održao reporter Al Jazeere, Safwat Al-Kahlout. Ono je bilo obojeno osobnom vizurom i svjedočenjem života u Gazi, da bi se osvijestila perfidnost izraelske politike kroz neizravne načine represije, a koje svjetska javnost često previđa. Najvažniji je moment biti svjestan pozadinskih odnosa u konstrukciji medijske slike, odnosno činjenice da je ona uvijek na strani aktera snažnije političke moći.
Program “AJB Prikazuje” svake je večeri predstavljen projekcijom na otvorenom Multimedijalnog centra Kovači, a atmosfera amfiteatra s pogledom na Sarajevo zasigurno gledanju nadodaje perspektivu. Jučer je prikazan film bh. autora Kenana Kulenovića, “Posljednja krava u selu”, romantizirajući odnose generacije na zalasku, simbolički ih smještajući u ravan propasti tradicionalnih oblika življenja. No, neujednačena dramaturgija rezultira zasićenošću materijalom, a priče su strukturirane na način da gledatelj nikad nije siguran u kojem trenutku jedna završava, da bi se druga odvila. Osim ako je individualizacija ustuknula pred portretom generacije?
“Last Minute Cinema”, čiji je fokus publici približiti uspješna ovogodišnja festivalska ostvarenja, koji ne potpadaju pod zadane propozicije ograničene minutaže, donio je možda i najaktualniji film “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” (2021) britansko-afganistanskog redateljskog para Phil Grabsky i Shoaib Sharifi, prateći na koji se način dvadeset godina društvenih previranja reflektira na konkretni život pojedinca. Neizravno povezan, olakšavajući razumijevanje globalnih odnosa jest film “Oeconomia” (2020) njemačke autorice Carmen Losmann, koja propituje implikacije nedostatnog medijskog tretmana prevladavajućeg sistema, čiji su integralan dio.