Uz neizbježan rizik promatranja iz pogrešne perspektive, no u gabaritima prihvatljivosti interpretacijskih pomaka, “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” (Filmaktiv, 2021.) Bele Bračko-Milešević možemo usvojiti kao par, nastavak, drugi dio diptiha, moguće i budućeg višedijelnog niza autobiografskih razmatranja vlastitog odnosa prema obitelji, gnijezdu djetinjstva i odrastanja osobe koja sad stoji na vlastitim nogama, ćuti se slobodnom misliti svojom glavom i bez zadrške to izreći naglas. Ne samo riječima, nego i slikopisno, ne samo članovima obitelji, nego i širem (filmofilskom) općinstvu.
Iz toga očišta prethodnik ovomu filmu jest “Još uvijek ne znam” (Blank, 2020.) – prikazan, među inime, na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu – u kojem je Bela Bračko-Milešević, za prigodna posjeta roditeljskom domu, esejistički preglavljivala o odjecima pripadnosti tomu prostoru i okružju te vremenu i vrijednostima razmjerno nedavne negdašnjice od kojih se, prirodno, sazrijevanjem i životnim okolnostima, odvojila. Na sve to sad može gledati drugim očima, no kojekakve dvojbe daleko su od razmršenosti. U tom petminutnom filmu izbjegla je pokazati druge članove obitelji, a očuđenje izmještenosti sugestivno bje predočeno učestalim rabljenjem zrcala što onestvarivahu poznate vizure. “Sve kaj ti nikad ne budem rekla” podjednako živo, duhovito i igralački, ali ozbiljno i nepovršno zalazi u promišljanja o djevojčinu doživljaju jednoga člana obitelji – čini se djeda, a možda i oca ili kojeg drugog rođaka starijeg naraštaja očito značajno prisutnog u djetinjim-mlađahnim godinama reminiscentkinje.
Dvojnost mnogočega – uključujući vremenska razdoblja i osjećaje autorice prema središnjem liku – predstavljena je jednostavnim, a snažno sugestivnim, vizualno atraktivnim i značenjski efektnim postupkom dvostrukog eksponiranja arhivskih obiteljskih fotografija s identičnim kadrovima snimljenima u istim prostorima današnjice. Arhivske fotografije iz obiteljskog albuma same po sebi, većinom, gotovo automatski bude svojevrsnu nostalgiju za onime što, ne uvijek s razlogom, idealiziramo kao stara, dobra, vremena. Takve fotografije malo kad, ako ikad, prikazuju kakav nemio, neugodan događaj ili situaciju, za njih se uglavnom pozira u stavu sretnoga, zadovoljnoga, brižnoga zajedništva, bilježe se mahom trenuci koje smatramo posebnima i osobito lijepima. Spajanje, suočavanje takve prošlosne bilješke sa sadašnjom snimkom/fotografijom istoga, u međuvremenu, dakako, izmijenjenoga prostora ili motiva – što je ovdje, rekosmo, učinjeno dvostrukim ekspozicijama – snažno priziva pojam prolaznosti.
“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”.
Hladno-tehnički izvedbeni postupak u mnogog će gledatelja malne makinalno, u svojevrsnoj mentalnoj prispodobi vlastitim iskustvima, pobuditi sentimente i time raspiriti zanimanje za film koji gleda. Sprva vjerojatno pomislivši da je riječ o toplom prikazu čežnje za minulim, čemu prisnažuje i tihim, prisnim tonom govoren izvanprizorni monolog autorice, koja je, uzgredice, i redateljica i scenaristica i snimateljica i montažerka i majstorica tona. “Tu je stalo i vrijeme i mjesto. Pa ako dobro naćuliš uši, čuješ da svaki zid kuće i dalje pjeva pjesmu svih godina ljubavi. A zrak i dalje nosi onaj miris starosti i nekog bivšeg vremena.”
“Sve kaj ti nikad ne budem rekla” u neku ruku i jest izraz žala za nepovratno prošlim, no uz znatan upliv pretresanja o, u samom je filmu zgodno sročeno, “kamen spoticanja uzajamnog razumijevanja”. Protagonistu, rečenom pateru familiasu kojeg filmašica naziva i inženjerom gluposti, iako mu se obraća s naklonošću, nije manjkalo mana, među kojima se navode i one “vječnog gudača po živcima i organizatora tuđeg vremena”. Početni princip dvostrukih ekspozicija istoga razvit će se u suglasne varijacije, uz gole fotografije i dijapozitive prikazane u raznim formatima te ponešto pokretnih zapisa sadašnjosti. Sve u skladnom tonu i odmjerenom tempu nenametljivog povjeravanja, nelaskavog iskaza ljubavi – na što upućuje i naslov – potvrđenog zaključnom rečenicom: “Ali meni su bitne samo tvoje velike ruke na kojima sam uvijek crtala dva velika Sunca.” Efektna i dojmljiva završnica, bilo da je riječ o doslovnom ili o metaforičnom iskazu.