Na ovogodišnjem, 14. Gledalištu Kinokluba Zagreb, održanom u kinu Tuškanac od 14 do 16. svibnja, Mateja Zidarić nagrađena je trima nagradama: za film “Crvena” (KKZ, 2020.) Posebnim priznanjem velikog žirija, a za “Plejade” (KKZ, 2021.) Grand Prixom “Maksimilijan Paspa” te Nagradom žirija kritike. Zagonetne i jasne, jednostavne i složene, minimalističke i raskošne, “Plejade” – sad prikazane i u konkurenciji 19. Liburnia Film Fesitvala – su ostvarene na razmeđi dokumentarnog i eksperimentalnog, uz osobito prožimanje slobodno igralačkog i promišljeno preciznog, a premda se većinom doimaju izrađenima uz nesentimentalan odmak, u konačnici odzvanjaju uvelike dirljivo.
Autodokumentarna crtica otiskuje se zavaravajuće nerazaznatljivim smjerom. Uz zvuk potmulog, prijetećeg, tajanstvenog, metalnog tuljenja, nižu se crno-bijele snimke površine što priziva Mjesečevu, no najavljene glasom, po svoj prilici s arhivske snimke – na engleskom, popraćenim i titlovima istog teksta – koji kaže da je riječ o nečemu još neobičnijem (“Even more way out”). Uz naslov i nerazabirljivu računalnu grafiku, još u crno-bijelom, čujemo pokušaj uspostavljanja telefonske veze, s automatskim odgovorom na hrvatskom: “Osoba se ne jav…”. Potom, ponovno snimke i fotografije Mjeseca i svemira, sad i u boji, a postaje prepoznatljivo da gledamo listanje internetskih stranica. U ovom dijelu “NASA Science”. Ozbiljan izvor. Slika je podijeljena na više geometrijski urednih sekcija, a u jednom se pravokutniku počinje ispisivati razgovor pomoću aplikacije WhatsApp. Na hrvatskom. Svakodnevan, razmjerno banalan: “Bila sam vani s Jerryjem. … Ma bzvz sam zvala…”.
Dobrano smo ušli u treću minutu dvanaestominutnog djela – jasnoga je malo, zbunjujućega mnogo. Dokumentarni film? O Hrvatima u svemiru? Koji neobvezno čavrljaju? Dvostruke ekspozicije, neobični, mehanizirani pomaci kamere, crno-bijelo/boja, grafike, razdijeljeni ekrani s više slika, snimaka i tekstova-dijaloga (na hrvatskom praćenom engleskim titlovima, smještenima uz originale, a ne, kako smo navikli, na dno ekrana) što se pojavljuju i nestaju u razmjerno nepreglednim ritmovima, ne usmjeravajući pozornost na ovo ili ono, već prepuštajući gledatelju da se sam snalazi, traži i bira među raznolikim podražajima. Potkraj treće minute eto i novog motiva – jedan od snimaka što se pojavljuju i nestaju, u različitim izrezima i na raznim mjestima na ekranu, onaj je mlade žene, kućno neuređene, ozbiljne, zabrinute, očito snimljene u sobi stana, amaterski, prigodno, usputno, bez posebnog osvjetljenja, pomalo neugledno.
Zagonetne i jasne, jednostavne i složene, minimalističke i raskošne, “Plejade” su ostvarene na razmeđi dokumentarnog i eksperimentalnog, uz osobito prožimanje slobodno igralačkog i promišljeno preciznog.
Isprva će nam se učiniti, poslije i potvrditi, da se snimke Mjeseca izmjenjuju s vizualno im sličnim ultrazvučnim snimkama, i to onima ženskih prsa. Iscrtat će se postupno da se “Plejade” odvijaju sad i ovdje, na staroj, dobroj Zemlji te da oslikavaju tihi nemir protagonistice, autorice filma, nakon što je dijagnosticirano da ima kvržice na dojkama. Roje se pitanja, strahovi, dvojbe. Kako i ne bi. Zidarić ih, međutim, ne predočava doslovno i izravno – iako će se izreći dovoljno da znamo što je posrijedi – već oblikovanjem cjeline, dramaturškim, estetskim, ritmičkim, ugođajnim izborima dočaravajući mukla previranja optimizma i pesimizma, straha i nade, potištenosti i humora, emocionalnosti i racionalnosti, kaotičnosti i urednosti, raspršenosti i usredotočenosti… A sve to rabeći uistinu lako dostupnu građu, onu što je nalazi u vlastitoj sobi, nadohvat ruke, pametnog telefona, računalnog miša i tipkovnice.
