Globalizacijska lokomotiva s pomno pričvršćenom ulaštenom parolom ekonomskog prosperiteta na najistaknutijem mjestu, nema vremena za čekanje neodlučnih. Za manje, siromašne postranzicijske države poput Hrvatske (vidjet ćemo uskoro i Gruzije) krilatica igraj po našim pravilima ili ostani bez gaća posebno dobiva na značenju. U takvim okolnostima svekolike defanzivne podređenosti, dobrobit malog čovjeka uglavnom ustupa primat interesima velikih igrača zabavljenih vlastitim širim geopolitičkim interesima. O vječnoj temi napretka koji nakon slatkorječivih obećanja, tenkovskim gusjenicama prelazi preko leđa domicilnog stanovništva, snimljena je hrpa svakojakih filmova i serija. Onaj na predstojećem vikend-rasporedu zagrebačkog Dokukina KIC, svakako spada među najkvalitetnija ostvarenja spomenute tematike.
“Tunel” / “A Tunnel” (2019) gruzijske autorice Nino Orjonikidže i njenog kolege Vana Arsenišvilija zajednički je debitantski ulaz na dugometražnu filmsku scenu. Dokumentarac je svjetsku premijeru imao prije dvije godine na IDFA-i, a u prvi plan stavlja zajednicu malog planinskog sela u Gruziji, koji sa strepnjom iščekuje posljedice obećanog napretka. Tik iznad njihovih glava, naime, traje iskapanje jednog od najvećih europskih tunela koji će brzom, modernom željeznicom spojiti Kinu i Europu. Ukratko – obnoviti Put svile, koji bi i Gruziji trebao pomoći na putu ekonomskog oporavka. I dok iz usta političara ispadaju bomboni, a glavešine spremno pred kamerama nema nikih problema poziraju s kineskim izvođačima radova, stvarnost lokalnog stanovništva i gruzijske polovice radnika nemjerljivo je drugačija. Prekovremeni rad, kašnjenje plaća i nesigurni radni uvjeti glavni su problemi radnika koji često dolaze u sukob s beskrupuloznim kineskim poslodavcima. S druge strane, lokalci već godinama u strahuju za vlastite nekretnine – od zalutalih kamenih gromada nastalih iskopavanjem tunela, čestim odronima zemlje, ali i neizvjesnošću planovima konačne trase prolaska pruge. U takvoj atmosferi straha, nepovjerenja i opće bespomoćnosti, čini se da će kao okidač konačne eksplozije nezadovoljstva biti sasvim dovoljna neka nespretna riječ, gesta ili pogrešno protumačeni pogled…
Da bi se u potpunosti moglo sljubiti s dokumentarcem Orjonikidže i Arsenišvilija, potrebno ga je pogledati na velikom kinoplatnu. Poetski prizori uspavanog, modernom šapom još nedavastiranog sela okruženog (dosad) netaknutom prirodom naprosto vape za posjetom kinu. Direktor fotografije i suradetelj Van Arsenišvili vlasnik je lijepog oka za naglašavanje komičnih kontrasta, lijepih pejzažnih detalja, ali i simboličnih prizora koji uokviravaju usamljenost, otuđenost i kulturološki procijep između izvođača radova i domaćeg stanovništva. Nakon nekog vremena opservacijski kadrovi poput krda koza na obrasloj pruzi, privezanog konja koji na stanici čeka vlasnika ili psa koji se pokušava prošvercati u ured šefa željezničke postaje, postaju već uobičajena stvar. Zajedno s papićevskim likovima od kojih ne možete odvojiti pogled; dobroćudnom radničkom klasom, izgleda vjerojatno starijeg od stvarnih godina, obučenih u staromodne bakine džempere, unutar još staromodnijih, skromnih kućnih interijera (Staljinov portret!) i bogatom trpezom obogaćenom neizbježnom šljivovicom iz domaće proizvodnje. Jako poznato i iz hrvatske perspektive, zar ne?
“Tunel” očarava svojim humanizmom, pažnjom i toplinom koju posvećuje svojim likovima i naizgled svakodnevnim situacijama, besprijekornim ritmom koji – za razliku od invazivne betonizacije privremenih kineskih stanovnika – prati puls lokalnog stanovništva, flore i faune.
“Tunel” nema klasičnog glavnog protagonista, iako je tom statusu možda najbliži šef lokalne stanice koji će kasnije jedva izvući živu glavu nakon okršaja s medvjedom. Ured ovog uvijek raspoloženog veseljaka gotovo možemo proglasiti središnjim mjestom seoskog društvenog života, pa nije rijetkost vidjeti pravu vojsku njegovih suseljana (dobar dio njih u najkul kožnjacima na svijetu) kako mu pravi društvo, dok ovaj osigurava normalno odvijanje željezničkog prometa. Uspavanu, obiteljsku atmosferu prijateljski lagašnog međusobnog zadirkivanja, tako povremeno narušava jedino škripa pretpotopnih vagonskih grdosija i zvuk eksplozija unutar kilometarskog tunelskog bezdana.
Puno bi se dalo napisati o dokumentarcu Nino Orjonikidže i Vana Arsenišvilija. Ponajviše kako redateljski dvojac suptilno prolazi kroz cijeli niz tema, posve organskom, nepropovijedajućom rutom: od arhetipskog sukoba na liniji novo-staro, ekološke problematike i kulturoloških pitanja pa do prava radnika unutar okvira današnjeg kapitalističkog društva. “Tunel” očarava svojim humanizmom, pažnjom i toplinom koju posvećuje svojim likovima i naizgled svakodnevnim situacijama, besprijekornim ritmom koji – za razliku od invazivne betonizacije privremenih kineskih stanovnika – prati puls lokalnog stanovništva, flore i faune. Modernizaciju, čini se, ništa ne može zaustaviti. Vjerujemo – i naše seljane, koji će se prilagoditi novonastaloj situaciji, kakva god u konačnici bila. Život uz prugu ide dalje…
