IntervjuiRenata Lučić: "'Godina prođe, dan nikako' nije tek priča o fenomenu iseljavanja"

Renata Lučić: “‘Godina prođe, dan nikako’ nije tek priča o fenomenu iseljavanja”

|

Hrvatska autorica Renata Lučić nedavno je na uglednom radioničarskom programu Ex Oriente Film osvojila Nagradu Fine Cut. Riječ je o dokumentarnom projektu u razvoju – “Godina prođe, dan nikako”, koji nastaje u produkciji zagrebačkog Wolfgang&Dollyja. Budući dokumentarac – inače redateljičin dugometražni filmski prvijenac – prati Renatinog oca Tomislava i njegovog najboljeg prijatelja Josu, koje su supruge napustile otišavši raditi u Austriju i Njemačku. Detalje donosimo u recima ispod, pa dok konačni dokumentarac ne bude završen, upitali smo pokoje pitanje redateljicu Renatu Lučić.

“Ideja za ovaj film sigurno je potekla iz mog prethodnog filma ‘Kol’ko god nas noge nose’ pa mogu reći da je ovo i njegov svojevrsni nastavak”, govori autorica i nastavlja: “Mislim da je većini redatelja rodno mjesto i obitelj neiscrpan izvor ideja. Kroz ovaj portret mog rodnog mjesta i povratak u njega, htjela bih pronaći odgovore na neka pitanja koja me i danas proganjaju. Želja mi je također na neki način i posvetiti film tim ljudima i krajoliku. Jer, koliko god ne volim svoj rodni kraj i ne razumijem tamošnji mentalitet, ipak osjećam vječnu zahvalnost prema njemu i ljudima koji su me odgojili”.

Možemo li doznati nešto detaljnije o samoj radnji?

“U filmu posjećujem svog oca Tomislava koji živi u selu na istoku Slavonije. To je selo koje su žene napustile – sve su otišle trbuhom za kruhom u Njemačku i Austriju. Tako je i mog tatu napustila mama nakon nekoliko godina rada u inozemstvu. Njega pratim u dnevnim rutinama koje dijeli sa svojim najboljim prijateljem Josom, a njih dvojica svaki dan provode skupa na obali rijeke Save ili u najbližem gradiću – Brčkom. Kroz opservaciju, ali i interakciju s njima pokušavam doći do nekih odgovora koje me proganjaju cijeli život. Želja mi je i pronaći odgovor na pitanje zašto žene odlaze otamo? Ovo je film o fenomenu iseljavanja ženskog stanovništva iz siromašnih dijelova zemlje. I dosta država Jugoistočne Europe ima isti problem. Postoji i dobar broj filmova o tom fenomenu, ali ovaj dokumentarac je poseban po svojoj osobnoj poveznici i iskustvu redateljice, ujedno i protagonistice filma”, jasna je Renata.

Film je trenutno u ranoj fazi produkcije…

“U prosincu smo dobili HAVC-ova sredstva za produkciju filma. Trenutno smo tako u prvoj fazi produkcije, ali ponosno možemo reći da smo jako dobar dio materijala snimili u pretprodukcijskoj fazi. Od Božića smo u intenzivnim snimanjima i radu na filmu. Osim snimanja tu je i Ex Oriente na kojem smo intenzivno radili sa snimljenim materijalom i kroz feedback oblikovali samu priču. Zasigurno ćemo biti u fazi produkcije još ove godine, a onda krajem ove ili početkom sljedeće godine krećemo s postprodukcijom. Dobar dio montaže odrađujemo paralelno za vrijeme snimanja, što će uvelike olakšati samu finalizaciju filma”, govori nam Renata Lučić.

Sudjelovanje na uglednom Ex Oriente Filmu zasigurno je donijelo cijeli niz pozitivnih stvari za budući dokumentarac?

“Bilo je jako intenzivno, ali i korisno: od gledanja materijala, konzultacija, rada na traileru, pripreme pitcha pa do samog pitcha. Strašno je zanimljivo dobivati feedback od nekoga s drugog kraja svijeta; od osobe koja ne razumije mentalitet balkanskih zemalja niti ovdašnje probleme. Sve to je bilo korisno za projekt. Upravo smo kroz te komentare ispolirali cijelu priču i njen smjer, ali i takvoj lokalnoj priči dali dašak međunarodne vrijednosti. To sada nije tek priča o fenomenu iseljavanja, već i ona o odnosu oca i kćeri, dva prijatelja, ljubavi, ali i priča o usamljenosti i odsutnosti. Bila je velika privilegija imati tako velike mentore te pokazati svoj projekt; raspravljati o njemu s nekim svojim dragim redateljem, za kojeg nisi ni sanjao da bi mogao dobiti takvu priliku. Posebno je lijepo kad upravo od takvih redatelja dobiješ dobar feedback. Jedino je šteta zbog održavanja radionice online putem, pa nismo imali priliku međusobno se upoznati, od sudionika do mentora. No, bilo je zanimljivo iskustvo proći online kroz cijeli proces”, otkriva svoje pozitivne dojmove redateljica Renata Lučić.

Projekt trenutno još nema u potpunosti zatvorenu financijsku konstrukciju, prema procjeni autorice nedostaje nekih tridesetak posto. Ovaj dio planira se riješiti s međunarodnim koprodukcijskim partnerima. Premijera novog filma Renate Lučić trebala bi biti održana sljedeće godine, ovisno o festivalu na kojem će ciljati svjetsko porinuće.

Povezani tekstovi

Matej Beluhan: “Mnogi iz nerazumijevanja i straha podliježu bauku ‘rodne ideologije'”

Direktor Cherry Pop Festivala Matej Beluhan, za Dokumentarni.net najavljuje četvrto izdanje ove filmske manifestacije.

Silvestar Mileta: “Osjećamo nepodijeljene simpatije prema novom konceptu Dana hrvatskog filma”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta, za Dokumentarni.net najavljuje njegovo 34. izdanje koje će se ponovno održati u Karlovcu.

Rada Šešić: “Hrvatski autori ove godine na DOKUart dolaze s izuzetno odvažnim filmovima”

Selektorica bjelovarskog festivala DOKUart, Rada Šešić, za Dokumentarni.net najavljuje jubilarno, dvadeseto izdanje ove filmske manifestacije.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.