Kad je u posljednjim danima 1973. u američka kina stigao film “The Exorcist”, iliti po naški “Istjerivač đavla”, reakcija publike bila je bez presedana. Unatoč, ili upravo zbog izvještaja o padanjima u nesvijest, mučnini i intervencijama hitne pomoći koje bi prikazivanje filma uzrokovalo, publika je hrlila u sve većem broju vidjeti to celuloidno čudo već prozvano najstrašnijim filmom svih vremena. “The Exorcist” je ubrzo oborio sve rekorde u horor-žanru postavši jednim od filmova s najvećom zaradom u povijesti, a isprva podijeljene kritičke reakcije ubrzo su prepustile mjesto hvalospjevima. Djelo redatelja Williama Friedkina postalo je i prvim filmom strave i užasa s osiguranom nominacijom za Oscar u kategoriji najboljeg filma.
Danas, gotovo pola stoljeća kasnije, “The Exorcist” se gotovo jednoglasno smatra remek-djelom kinematografije. Jeza koju gradi polaganim tempom u kombinaciji sa šokantno eksplicitnim prizorima demonske opsjednutosti djevojčice Reagan, stvaraju rijetko ponovljenu nelagodu na filmskom platnu. Iako se o brojnim detaljima i kontroverzama sa samog snimanja već mnogo zna, to nije bilo dovoljno za Alexandrea O. Philippea, švicarskog redatelja brojnih filmova o filmovima čiji opus uključuje naslove poput “78/52” (2017) posvećenog legendarnoj trominutnoj sceni ubojstva pod tušem iz “Psiha” (1960) Alfreda Hitchcocka, “Memory: The Origins of Alien” (2019) o znanstveno-fantastičnom hororu “Osmi putnik” (1979) i “The People vs. George Lucas” (2010) o padu naklonosti publike prema redatelju iz naslova. Philippe je odlučio snimiti i dokumentarac “Leap of Faith: William Friedkin on The Exorcist” (2019), sada dostupan na kanalu Shudder specijalizirom za sadržaj iz domene strave i užasa, koji će proniknuti u nadahnuće iza “The Exorcist” na temelju samo jednog razgovora, onog s redateljem filma Williamom Friedkinom.
Sam Friedkin nedavno je bio temom još jednog dokumenatrnog naslova, “Friedkin Uncut” (2018). Tada nije dobio potpunu slobodu kontrole narativa koju mu, bilo to dobro ili loše, ustupa Philippe. No, slavni redatelj se unatoč poodmakloj dobi (ljetos je napunio 85) pokazuje izrazito kvalitetnim, duhovitim i promišljenim sugovornikom te sposobnim tkalcem uzbudljivog narativa koji vješto plete oko jednog od svojih najuspješnijih uradaka. Osim njegovoga glasa i brojnih scena iz samog filma, “Leap of Faith” ne donosi mnogo sadržaja, ali to nimalo ne škodi Philippeovom stominutnom dokumentarcu. Bilo da priča o djelima likovne umjetnosti koja su inspirirala korištenje svjetlosti u određenim kadrovima filma, muke oko pronalaženja prave glazbe koja bi dočarala željeni ugođaj ili neobičnim kasting odlukama koje su jednu od glavnih uloga u filmu, onu oca Karasa otele provjerenom glumcu Staceyju Keachu i predale je u ruke dramskom piscu bez glumačkog iskustva pred kamerom, Jasonu Milleru, Friedkin se pokazuje sjajnim sugovornikom sposobnim usmjeravanju gledateljeve pozornosti na svaki detalj koji smatra bitnim u predstavljanju svog filma.
Posebno su zanimljive pojedine ekstremne metode kojima se redatelj koristio kako bi izmamio reakciju od glumaca. Tako bi opalio hitac iz puške kako bi Millera prenuo u stanje šoka ili bi nenajavljeno Williamu O’Malleyju, još jednom naturščiku (svećeniku nedavno optuženom za zlostavljanje), plasirao udarac u lice.
Posebno su zanimljive pojedine ekstremne metode kojima se redatelj koristio kako bi izmamio reakciju od glumaca. Tako bi opalio hitac iz puške kako bi Millera prenuo u stanje šoka ili bi nenajavljeno Williamu O’Malleyju, još jednom naturščiku (svećeniku nedavno optuženom za zlostavljanje), plasirao udarac u lice. Neke druge događaja, poput ozljeda glavne glumice Linde Blair i Ellen Burstyn za vrijeme snimanja, Friedkin ne spominje. To je valjda cijena stvaranja filma sa samo jednim sugovornikom. Zapravo jedino što u “Leap of Faith” nedostaje je ono što Philippe nikako nije mogao snimiti – uvid pokojnog Williama Petera Blattyja, autora romana prema kojemu je nastao film. Sam Friedkin kaže da je Blattyjev draft scenarija bio prilično loš i kako ga je sam prepravio do stadija filmskog klasika u kakav se pretvorio. Nadalje, autor je imao želju sam glumiti oca Karasa i bio se spreman odreći svoje zarade kako bi mu ta prilika bila pružena. A i sam naslov filma “Leap of Faith” označava čin vjere potreban za jedini veliki redateljev ustupak Blattyju u završnoj sceni Karasove pogibije u koju Friedkin ni danas ne vjeruje. Ili nas samo pokušava uvjeriti u to.
Takvi slični trenuci koji su se mogli pretvoriti u ozbiljnu manu dokumentarca, zapravo postaju njegovom najvećom vrlinom. Kao gledatelji moramo se svako malo zapitati vjerujemo li autorovoj verziji priče ili nam na svoj zavodljiv i intrigantan način zapravo prodaje mačka u vreći. No, kad priča završi i mačak je pušten, moramo priznati da smo vrlo zadovoljni tom pogodbom, jer smo osim mnoštva zabavne, premda upitne trivije, odslušali masterclass na temu nadahnuća, sreće i vjere, sastojaka potrebnih za stvaranje neponovljivog iskustva mučnog remek-djela poput filma “The Exorcist”.