U svom stvaralaštvu tematski i izrazom uvijek vođen osobnim zanimanjem, a ne, recimo, profesionalnim potrebama i standardima, danski filmaš (pjesnik i sportski komentator) Jørgen Leth u novom filmu “I Walk” / “Jeg går” (2019) dočarava neveselu stranu svoga psihofizičkoga stanja posljednjih desetak godina. U trećoj dobi Leth, među inime, teško hoda, no liječnici kažu da problem nije fizičke, nego psihičke prirode. Izvor nemoći je duboka trauma koju je doživio 2. siječnja 2010., kad je Haiti, gdje je živio, pogodio snažan potres. Bio je tad u svojoj kući u gradu Jacmelu. Iako su i on i bliske mu osobe prošli neozlijeđeni, kuća je znatno oštećena, a Letha je tad obuzela ozbiljna potištenost. Uz bolja i lošija razdoblja, dugo se potom osjećao, kako veli, posve šupalj i istodobno silno težak, kao da će propasti kroz krevet.
S iPhoneom u ruci, prvi put kao snimatelj vlastitog filma, od potresnog je dana bilježio neobvezne dnevničke crtice. Tek onako, bez cilja i plana, instinktom i potrebom filmaša i pjesnika. Njegov sin, filmaš Asger Leth, u snimkama je prepoznao potencijal novoga slikopisa i ponukao oca da počne razmišljati i djelovati u tom smislu te mu, uz druge suradnike, i pomogao u realizaciji.
“I Walk” – još jedan film koji je zbog korone skinut s programa prošlogodišnjeg ZagrebDoxa – djelo je rahle strukture i tanke vlasi priče, objedinjeno formalnom neurednošću i neobveznošću te usredotočenošću na temu samoga sebe, odnosno nošenja s osjećajima bezvolje i gubljenja kontakta sa sobom, svojevrsnog odsebljenja. Slikopis se lutalački, kao besplanski, no ne i besmisleno, kreće amo-tamo. Letha zatječe u Barceloni, Parizu, Bangkoku, Kopenhagenu, Port-au-Princeu, Luang Prabangu, no ne kao putnika koji nekim razlogom ide od odredišta do odredišta, nego kao slučajnoga namjernika koji se ondje zatekao tko zna kako, možda postavljen voljom više sile i nesvjestan trenutačne lokacije.
Unatoč tomu, cjelina niti je zamorna, niti se doima žmirećke rasutim teretom. Brodeći potkraj filma ka džungli u Laosu, gdje je namjerio ostvariti filmsko-instalacijsku zamisao, Leth više puta izražava svoju opčinjenost džunglom kao područjem koncentriranog kaosa, u kojem nema vidljivog reda. No i džungla, zar ne, mada iz našega gledišta silno neuredna, odiše ljepotom i skladom, a nekako je i organizirana. Baš na tom tragu funkcionira i Lethov film koji sadrži i mnoge odsječke iz kategorije eksperimentalnoga filma, slobodno se krećući prošlošću i sadašnjošću, stvarnošću, zamišljajima i snovima, uz kadrove snimljene naopačke, kosimice, postrance, izmjenjujući snimke različitih kakvoća i tekstura, umećući isječke iz svojih starih filmova te novosnimljene refleksije na njih, dodajući gdjekad slici i oštećenja, kako bi izgledala poput starog, djelomično uništenog arhivskog materijala. Upadice i asocijacije pristigle tko zna odakle, kao nasumce, ne objašnjava, no sve navedeno prisnažuje dojmljivosti onoga što smo – ako smo – prepoznali kao srž toga što Leth ovdje izražava.
Introvertan i iskren, zakučast i čitak, zatvoren i srdačan, odsebljen i sebeljubiv, samosažalan i čvrst, ponizan i tašt, Leth jest zanimljiva osobnost, a dobar dio privlačnosti cjeline počiva i na prigušenom crnohumoru.
Premda se to nijedanput ne spominje izrijekom, niti se ikad naglašava, jedna od krasota “I Walk” očigledno je slavljenje terapijskog učinka umjetnosti. Posvećenje snimanju filma o svojim tegobama isprva se doima tek još jednom mukom koju je, zbog odgovornosti, naumio proprtiti koliko ga god opterećivala. Postupno, međutim, sve je vidljivije kako Lethova zainteresiranost raste, kako mu se roje ideje, kako mu entuzijazam buja, kako ga rad povremeno uspijeva i razveseliti.
Pripovijesti, spomenusmo, gotovo i nema, no ono što od nje naziremo ipak ima dva razmjerno čvrsta uporišta. Prvo je Lethova početna rastrojenost potresom, a drugo je završno ostvarenje projekta u džungli. Između njih proteže se i emocionalni luk, koji se, netipično, razvija od olovno sivoga do mnogo prozračnijega i vedrijega (možda i doslovno vizualiziranoga crveno obojenim daskama među zelenim krošnjama u zadnjem kadru pogleda s nebesa). Lethov žal za zauvijek izgubljenim i težina bremena na njegovim plećima koju je uzrokovao potres, terete prvi dio filma osobitom dirljivošću i utoliko je začudnije da postupno olakšanje pritiska ne rezultira splasnućem, mlakim i razočaravajućim ispuhivanjem, već se doima posve zadovoljavajućom razvojem s iskošenim sretnim svršetkom, lišenim hepiendovskog melodramskoga kiča.
Introvertan i iskren, zakučast i čitak, zatvoren i srdačan, odsebljen i sebeljubiv, samosažalan i čvrst, ponizan i tašt, Leth jest zanimljiva osobnost, a dobar dio privlačnosti cjeline počiva i na prigušenom crnohumoru. On se možda ponajviše očituje u završnici koja nespektakularno, vjerojatno i bez namjere, parafrazira putovanje u “Srce tame” Josepha Conrada, odnosno “Apokalipsu danas” (1979.) Francisa Forda Coppole, dok se pothvat Lethova uspinjanja uz ostrmak Mekonga prema džungli može učiniti i neplanskim, dobrodušnim ironiziranjem “Fitzcarralda” (1982) Wernera Herzoga.
