Početkom ove godine, u vrijeme kada se filmski festivali još nisu održavali gotovo isključivo na internetu, na Sundanceu je prikazan “The Social Dilemma” (2020) Jeffa Orlowskog, američkog filmaša otprije poznatog po paru hvaljenih dokumentaraca o klimatskim promjenama, “Chasing Ice” (2012) i “Chasing Coral” (2017). Ovi filmovi gledatelja su tjerali na što radimo, kako smo do toga došli i kamo idemo preispitivanje, iako posljednje pitanje donosi odgovor s kojim nikako ne možemo biti zadovoljni. Iste upitnike postavlja i Amerikančev najnoviji filmski uradak, koji umjesto odnosa prema planetu, ovaj put u središte pozornosti stavlja ljudsko robovanje društvenim mrežama. Njima upravljaju algoritmi, dizajnirani za predviđanje naših postupaka, usmjeravanje našeg pogleda na svijet i dovođenje u pitanje temelja društva kakvo smo poznavali prije robotskog preuzimanja stvarnosti.
Sugovornici Orlowskog u “The Social Dilemma” redom su bivši zaposlenici društvenih mreža poput Facebooka, Twittera, Instagrama i Pinteresta koji su nakon priziva savjesti napustili svoje pozicije u tim tvrtkama, zgroženi smjerom priče s manipuliranjem korisnika. Istaknutu poziciju među njima u filmu zauzima Tristan Harris, bivši etički dizajner Googlea koji danas vodi Centar za humanu tehnoglogiju (Center for Humane Technology). Kao i obično, put za pakao popločen je dobrim namjerama i nitko od ovih ljudi nije krenuo s proračunatom malignošću u razvoj sustava. Izjava Justina Rosensteina, izumitelja Facebook like buttona, na sličnom je tragu, od kojeg doznajemo da je isti stvoren s namjerom širenja ljubavi i povezanosti među ljudima. Scenarij u kojem bi netko mogao počiniti samoubojstvo zbog manjka lajkova na objavi, nikome nije padao ni na kraj pameti, tvrdi Rosenstein u filmu.
Mladi su posebno ranjiva skupina korisnika društvenih mreža, fenomeni poput Snapchat dismorfije poremećeno traže što sličniji izgled određenim filterima na aplikaciji. Ovakve stvari mogu uništiti život pojedincu i njegovoj obitelji, a što je tek s cijelim društvenim kretanjima. Društvenim se mrežama s najvećom lakoćom šire lažne informacije, štetan sadržaj, govor mržnje i teorije zavjere. Rusija nije morala hakirati Facebook kako bi utjecala na ishod prošlih američkih izbora, kaže jedan sugovornik Jeffa Orlowskog; samo je iskoristila već postojeći marketinški ove društvene mreže. Kasnije je Facebook algoritam samostalno odradio ostatak posla, kao u Mjanmaru gdje je spomenuta platforma iskorištena za širenje mržnje i posljedičnog genocida nad tamošnjim muslimanima. Premda je “The Social Dilemma” snimljen prije izbijanja pandemije koronavirusa, naknadno su ubačene i scene korisnika raznih medija koji šire dezinformacije o zarazi. Djelić je to nekih od aspekata sveopće umreženosti, dovoljan za leđenje krvi u žilama i tjeranje na preispitivanje vlastitih stavova o svijetu kojim upravlja umjetna inteligencija.
Dok god društvenim mrežama upravlja isključiva želja za bezgraničnim upijanjem kapitala bez kontrole i potrebe za korekcijom opasnog smjera, pred nama je vrlo sklisko razdoblje s mnogo opasnosti i potencijalnih crnih scenarija. Laku noć i sretno.
Najveća slabost dokumentarnog filma “The Social Dilemma” leži u odluci redatelja da za ilustraciju sadržaja posegne za igranim scenama koje prate jednu obitelj srednje klase čiji članovi postaju žrtvama ovisnosti o društvenim mrežama. Ove scene, osim što su neuvjerljive i nepotrebne, na mlađe gledatelje kojima bi valjda trebale biti namijenjene, mogu imati suprotan efekt. Recimo poput šlampavo kreiranog promotivnog materijala o štetnosti droga iz pedesetih, kojemu bi mogli silom prilika biti podvrgnuti na nekom školskom satu razredne zajednice.
“The Social Dilemma” nije prvi Netflixov film s fokusom na opasnosti društvenih mreža. Sličnom temom pozabavio se i prošlogodišnji film “The Great Hack” (Karim Amer i Jehane Noujaim, 2019.) koji istražuje upletenost tvrtke Cambridge Analytica u skandal vezan za pristup podacima glasača u vrijeme američkih izbora 2016. godine. Premda bacaju svjetlo na mračnu stranu društvenih mreža i onoga što o nama mogu iskopati, ovi filmovi teško će natjerati korisnike na promjenu vlastite rutine. Prevedeno: velika većina ljudi neće se odreći društvenih mreža, iz jednostavnog razloga što u našim glavama njene prednosti uvelike nadmašuju potencijalne opasnosti iza ugla; utopijske kvalitete na površini vidljivije su od distopijskih na kojima leže. Zajedničkom akcijom možda bi se mogla poslati i poruka njihovim vlasnicima – većina aktera u filmu smatra da nije prekasno za promjenu. No, dok god društvenim mrežama upravlja isključiva želja za bezgraničnim upijanjem kapitala bez kontrole i potrebe za korekcijom opasnog smjera, pred nama je vrlo sklisko razdoblje s mnogo opasnosti i potencijalnih crnih scenarija. Laku noć i sretno.
