“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Protagonist televizijskog dokumentarca “Hrvat na Kosovu” (Hrvatska radiotelevizija, 1990.), Ivo Sumić, napravio je nešto jako vrijedno. Kao običan čovjek, stanovnik Makarske skupio je pun kamion hrane za Kosovare, potomke Hrvata koji su se doselili na Kosovo u šesnaestom-sedamnaestom stoljeću. Dobar ih je dio bio iz Dubrovačke Republike. Ostali su kao katolička enklava na Kosovu, sačuvali vjeru i jezik, a u gužvama započetima dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, krenulo je i svojatanje Kosova. Čuvajući to svoje nacionalno i vjersko, ovi su se Hrvati našli između Srba i Albanaca i prilično nadrljali u toj situaciji neokosovske zbilje. Različiti ljudi iz Hrvatske pomagali su im ovako ili onako. Netko humanitarnom pomoći kao ovaj Makaranin, netko je nastojao pomoći drugačije, a završilo je time da se najveći dio kosovskih Hrvata, koji su tamo živjeli stoljećima, preselio u Hrvatsku.
Ivo Sumić je došao u Zagreb, otišao na Omladinski radio i tamo nije nikoga uspio zagrijati pa je nekako došao do mene sa svojim VHS-snimkama koje je napravio dok je dolje dijelio humanitarnu pomoć. Meni se to učinilo zanimljivo. Vladimir Fulgosi me pitao imam li kakvu ideju za emisiju koja bi se emitirala u dokumentarnom serijalu “Skitam se i snimam”, kojem je bio urednik na Televiziji Zagreb i predložio sam mu da snimimo tog Makaranina. Otišli smo dolje i u dva dana snimili dokumentarac o njemu, odnosno o potrebi Hrvata koji živi u Makarskoj da pomogne braći Hrvatima koji žive u mjestu Vrnaokolo.
Najzadovoljniji sam onim dijelom u kojem netko u offu pokušava na klaviru rekonstruirati temu “Lijepe naše”. Nikola Tanhofer je doma gledao tu emisiju kad se emitirala na televiziji pa mi je čestitao. Bio je silno oduševljen time kako se “Lijepa naša” na kraju odsvira samo jednim prstom na klaviru.
Kuda idete?
U tu se Sumićevu akciju nisam uključio ni na koji drugi način, meni je samo bio zanimljiv taj čovjek. Emisija je bila emitirana u okviru opće atmosfere pomaganja, u vrijeme u kojem se Jugoslavija počela raspadati. Kad smo se vraćali s tog snimanja, vozili smo se novom cestom preko Knina. Zaustavili su nas neki ljudi. “-Kamo vozite? -Što? -Kuda idete? -Mi smo s televizije. -Što ste radili? -Nešto smo snimali. -Pa, dobro, ali ‘ajde brže to.” Mjesec dana poslije počelo je s barikadama.
Htio, ne htio, grozno je privlačno to što film omogućava da se snima u nastavcima, kao što je François Truffaut napravio sa serijom o Antoineu Doinelu. Stalno bocka ta mogućnost da se u fikcionalnom obliku zabilježi kako prolazi vrijeme i kako se mijenjaju fizionomije i lica, bilo da je riječ o Jean-Pierreu Léaudu, Clintu Eastwoodu ili komu drugom. U tom sam smislu isprobao tek nešto malo – “Kotlovina” je na neki način nastavak “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, jer Anja Šovagović zapravo igra istu ulogu, desetak godina poslije.
Bilo bi zanimljivo snimati film koji bi bio neka vrsta priče o tome kako netko stari. Barem meni. Jedanput davno vidio sam strip u nekoliko crteža na kojima nekakva filmska ekipa snima čovjeka koji radi vrlo trivijalne svakodnevne radnje – ide na plac i tome slično. U jednom kvadratiću, to glavno lice je kod liječnika koji mu kaže: “Po svemu sudeći, upravo ste prešli polovicu vašeg života.” Ovaj kaže: “Hvala, dobro.” Rez. U sljedećoj sličici glavni lik sjedi u kinu i gleda film koji počinje kadrom djeteta koje se upravo rađa, a zove se “Moj život”. Netko je nacrtao strip na temu čovjeka koji neprestano snima svoj život i onda drugu polovicu života provede gledajući prvu polovicu svog života. Mislim da to čak negdje imam izrezano i spremljeno, budući da me je svojedobno bilo oduševilo. Mora biti nekakav francuski strip, jer se sjećam natpisa Ma Vie koji se vidi na ekranu.
Sredinom devedesetih imao sam ideju snimiti nastavke nekoliko svojih ranih dokumentaraca, ali uspio sam realizirati samo “Onda, danas i sutra”, kao nastavak “Puta” (Radiotelevizija Zagreb, 1970.).
Zbog “Onda, danas i sutra” (HRT, 1997.) nadrljao sam politički. Jedan je kritičar napisao da je to najodvratnija vulgarna politička propaganda. Čak mi ni za “Put” nitko nije rekao tako nešto. Zapravo, ne znam što ja tu tako posebno politički propagiram.
Objektivna istina
Čovjek napravi intervju bilo s kim, a taj nešto priča. Pa, sad, u tome i je tajna dokumentarizma općenito, da ti, naizgled bez komentara, nešto stavljaš pred javnost, a onda se javnost odlučuje. To ide od “Dnevnika” koji se gleda svaku večer pa do svih mogućih dokumentaraca. Ne vjerujem da postoji objektivan način govorenja. Sigurno je da svi mi koji se bavimo takozvanim citiranjem javnosti na ovaj ili na onaj način, igramo jednu igru koja možda i jest prevarantska. Počevši od one istine koja je u svakom drugom članku, kad u štampi napišu, na primjer: “Mohamed Al-Maghribi (62), trgovac iz Maroka kaže:…” Nakon čega slijedi nekakva rečenica koja zahvaljujući navođenju osobnog imena, starosti i mjesta stanovanja ovog čovjeka, dobiva na nekakvoj čudnoj vjerodostojnosti. Kao, to nije rekao taj novinar, nego on, eto, citira nekoga koji je baš slučajno tih godina koje nama ulaze u sliku kakvu možemo lako zamisliti ili je, recimo, očekujemo. Što znači trgovac iz suka u Marakešu i kakvo je to biće? Glasovita je priča o tome da se zbio sukob na granici Albanije i Jugoslavije. Albanske trupe otvorile su vatru i u tom je pograničnom sukobu poginuo jedan čovjek. Pisalo je otprilike: “Gospodin Petrović je u tom času čuvao ovce.” Što govori to da je gospodin Petrović čuvao ovce? Pri tom objektivnom bilježenju te istine, što spada u posao kojim se bavi dokumentarist, sve je jako diskutabilno. Pa i taj izraz objektivna istina, što on znači? Kao da postoji još nekakva istina osim objektivne. Jedanput sam s jednim Nijemcem vodio raspravu vezanu uz Domovinski rat. Ja sam imao jedno mišljenje, a Nijemac drugo. Pa veli Nijemac: “Ma, dobro, ‘ajde, to je vaša istina.” A ja njemu: “Ima samo jedna istina. Ne postoji moja i vaša.” “Ma, postoji, dakako, svaka istina ima dva lica.” Nato sam ga pitao: “A kako se zove drugo lice istine za Dachau?” Nijemac na to nije znao odgovoriti. Tako je i s ovim. Postoje uvijek dvije interpretacije takozvane istine, ali se zapravo radi o spekulaciji, o pokušajima da se izvučemo iz ove ili one neugodne istine tako da je relativiziramo i govorimo ovo ili ono, pa čak i da snimamo ovo ili ono.
Moj je glavni cilj otprilike bio vidjeti te iste ljude iz “Puta” dvadesetipet godina poslije. Intervju s dvojicom stanovnika Lažeta u dokumentarcu “Onda, danas i sutra” trebalo bi gledati u montažnom kontekstu onoga što su govorili i što su radili kada sam ih snimio za seriju “Živjeti u Imotskom”. Onda taj film možda govori o sudbini tih ljudi koji žive na rubu našeg svijeta, nekako izolirani od onoga o čemu se obično piše u novinama i danas misle slično kao i onda, a tako će misliti i sutra. U svakom slučaju, pošteno sam radio dokumentarac o tomu kako su ti ljudi nastupili u času kada su mogli govoriti ono što im je padalo na pamet, a što su prešućivali dvadesetipet godina prije. Je li to politička propaganda, bilo vulgarna, bilo dobro odgojena, ili nije, pitanje je procjene. Ja mislim da nije, jer nikome nisam nametao da je to što ti ljudi iznose kao svoje mišljenje o Hrvatskoj, nešto što se mora prihvatiti.
Kad sam radio “Onda, danas i sutra” nije mi se učinilo važnim jasno naznačiti da su crno-bijeli inserti u njemu dijelovi starog dokumentarnog filma istog autora. Vjerojatno bi bilo zanimljivije da je to jasnije objašnjeno. U filmu nažalost nema čovjeka koji je u “Putu” bio najviše sniman, onoga koji je putovao u Njemačku. Pokušavali smo ga naći, ali pronašli smo samo trač da je ostavio ženu, onu koja u “Putu” plače, i tamo negdje u Njemačkoj našao neku Švabicu. Nismo saznali više od toga.