“Stvarnost postaje fikcija”. Te riječi koje izgovara jedan od ne-glumaca u “Pričesti” (2016) Poljakinje Anne Zamecke, postaju mantra čitavog opusa autorskog tandema Tizze Covi i Rainera Frimmela, koji vječno balansira na tankoj liniji između dokumentarnih i narativnih konstrukcija, a da između njih nije stvorena savršena ravnoteža. Covi je rođena u Bolzanu, Frimmel u Beču. Povezala ih je ljubav prema fotografiji i fascinacija likovima marginalaca koji obitavaju rubne zone društva. Zato se njihov iznimni i krajnje emotivni “Mister Universo” (2016) može promatrati kao neka vrsta sequela njihovih prethodnih doksa “Babooska” (2005) i “La Pivellina” (2009). Oba su ambijentirana u cirkuskom miljeu, što ne znači da svaki cirkuski film mora automatski imati prežvakani prizvuk fellinijevskog. Iako u potonjem imamo staru umiruću čimpanzu, onu istu koja se ukazala u Fellinijevu opusu, ali i u Argentovoj “Suspiriji” (2018).
U “Mister Universu” vraćaju im se i likovi iz “La Pivelline”, ali i identični improvizirani dijalozi i duge tišine u maniri direktnog filma. Tarlo je sada krotitelj lavova koji odbijaju jesti i umiru poput cirkusa u kojem nastupaju. On kreće u road odiseju za crnim čovjekom od čelika Arthurom Robinom, najsnažnijim muškarcem na zemlji, koji mu je nekad davno tijekom cirkuskog nastupa rukama savinuo komad željeza u oblik potkove. No taj amulet mu je ukraden i on pokušava učiniti sve da bi ušao u trag Robinu, kako bi ga nagovorio da mu napravi njegovu repliku. Pritom Tairo postaje nekakva talijanska verzija Dorothy, dok cirkus preuzima ulogu Kansasa, a Mister Universo je Čarobnjak iz Oza. Jer, Covi & Frimmel uvijek podvlače nevjerojatnu snagu malih stvari, poput komada željeza u Robinovim snažnim rukama. Iako je univerzum “Mister Universa” blizak onom iz recentnog dokumentarnog opusa Želimira Žilnika, sveden na otužni i depresivni lunapark u kojem Robin živi s umirovljenom bivšom asistenticom.
Sličnu trajektoriju slijedi i njihov najnoviji komad “Notes from the Underworld” / “Aufzeichnungen aus der Unterwelt” (2020), koji je višepotpisani autor pogledao u sklopu paralelnog programa Panorama Berlinskog filmskog festivala. Film je na ovogodišnjem Berlinaleu dobio i Posebno priznanje žirija dokumentarnog dijela programa. Nanovo su u fokusu kreature iz društvenog polusvijeta i njegovih margina. Samo što cirkus sada zamjenjuju notorni bečki bircevi i njihovi otužni interijeri kojih se prisjeća folk pjevač Kurt Girk i njegov gangsterski prijatelj Alois Schmutzer, poznatiji kao kralj bečkog podzemlja. Oni su miljama udaljeni od mitskih bečkih kavana u kojima se okupljala bečka i bjelosvjetska inteligencija. Zato su Covi & Frimmel tek pripadnici one iste grupe autorskih arheologa koji prekopavaju po bizarnijim zonama Beča. Prisjetimo se Žilnikove “Najljepše zemlje na svijetu” (2018) ili autora poput Patrica Chihe i njegova doksa “Braća noći” (2016) prikazanog u sklopu 9. izdanja zagrebačkog Subversive Film Festivala, u kojem Girkove i Aloisove ofucane taverne zamjenjuje opskurni bečki bar Rudiger, u čijem se baroknom polumraku skupljaju bugarski Romi koji se prostituiraju u potrazi za egzistencijom. Masaža i pušenje 130 eura. Ponekad znaju zaraditi i puno više za puno kraće vrijeme, kad je jednom od njih klijent platio 230 eura da mu se popiša u usta.
Covi & Frimmel napajaju se footageom iz arhiva austrijskog ORF-a, ali i Kurtovim i Aloisovim privatnim foto-albumima, čime su učinili stanoviti odmak od dominantnih vérité i hibridnih prosedea.
No dok će Chiha kontaminirati sirovu stvarnost bugarskih gej kurvi artificijelnim teatralnim pasažima koji prizivaju Fassbinderova “Querellea” (1982), Covi & Frimmel napajaju se footageom iz arhiva austrijskog ORF-a, ali i Kurtovim i Aloisovim privatnim foto-albumima, čime su učinili stanoviti odmak od dominantnih vérité i hibridnih prosedea, iako ne odustaju od improvizacija. Jer, Loisl i Kurtl dio su one iste bečke urbane povijesti, koja se previše ne razlikuje od redikula iz splitske Varoši. Zato je njihov komad krajnji bečki antipod pozerskom flaneuru Gastónu Solnickom (šifra: “Introduzione all’oscuro”, 2018.) koji je ispisao iskrenu posvetu preminulom prijatelju Hansu Hurchu, mitskom umjetničkom ravnatelju i kuratoru Viennalea. Dok Solnicki kupuje praline Altmann und Kuhne u Hurchovu omiljenom bečkom Cafeu Englander, a Žilnik više preferira proju, Tizze Covi i Rainera Frimmel će tu istu proju zaliti bečkim pivom i zvucima pijane harmonike.
Jer, magija tandema Covi & Frimmel počiva na dobro znanom fordovskom print the legend pravilu. Pritom su sa svojim akterima potpisali svojevrsni pakt povjerenja, čije su storije gotovo romaneskne, kao jeke vječno izgubljene prošlosti. U prljavom crno-bijelom koloritu slike, koja mapira skrivene uglove Beča i njegove mračne ulice šezdesetih. U potrazi za izgubljenim vremenom bečkog podzemlja koji će oživjeti u Loislovim i Kurtlovim sjećanjima, poput Loislova nasilnog brata i njegovih protivnika koji pokušavaju osigurati kontrolu nad kladionicama i kockom na bečkim ulicama zla. Trebalo je samo odabrati pravu kartu i uz malo drskosti i vještine okušati sreću i preživjeti još jednu noć, kao u nekom film noiru. Zato “Bilješke iz podzemlja” ne romantiziraju bečku povijest, niti nude jednostavne odgovore. One samo poštuju svoje aktere, veće od ispranih života. U svijetu u kojem bicepse Mister Univerzuma zamjenjuje nabildani testosteron u kojem praktički nema mjesta ženama, ne računajući na Aloisovu sestru Heli.