PočetnaPogled iza objektivaSilvestar Kolbas: "Sve je u suradnji, bez toga nema sreće"

Silvestar Kolbas: “Sve je u suradnji, bez toga nema sreće”

|

Za sedmi “Pogled iza objektiva”, eto, rezervirali smo čovjeka koji se dugogodišnje-uspješno hrva s obje strane objektiva, bilo kao redatelj, direktor fotografije, fotograf ili protagonist vlastitih filmova. Silvestar Kolbas (Petrovci, 1956.) odavno je etablirano ime unutar domaće filmske zajednice, autor priznatih i nagrađenih filmskih ostvarenja, vjerojatno mrvicu poznatiji kao vrstan direktor fotografije još više hrpice zapaženih igranih i dokumentarnih filmova, serija, reportaža…; od nefikcijskog roda, primjerice “Sretnog djeteta” (Gerilla film, 2003.) Igora Mirkovića, “Lora – svjedočanstva” (Factum, 2005.) Nenada Puhovskog, “Mimara revisited” (Factum, 2010.) Danka Volarića itd. Kasnije će u razgovoru od dokumentaraca istaknuti i par njemu dragih, ali u javnosti pomalo zaboravljenih naslova na kojima je radio kao direktor fotografije: Volarićev “Život na svježem zraku” (Factum, 2001.) te Mirkovićev “L.A. nedovršeno” (Filip Trade, 2008.).

Kolbasova dva, usudili bismo se reći najvažnija autorska dokumentarna filma, “Sve o Evi” (Factum, 2003.) i “Ratni reporter” (Factum, 2011.), u prepoznatljivom autorovom autorefleksivnom tonu rastvaraju intimu osobe kojem dijeljenje osobnih pretinaca i nije ako već ne najdraža, onda najlakša stvar na svijetu. A upravo su “Eva” (Nagrada za najbolju produkciju na 13. Danima hrvatskog filma) – intimna priču bračnog para Kolbas koji umjetnom oplodnjom žele proširiti obitelj; odnosno “Reporter” (Nagrada za montažu i Nagrada kritike na 20. Danima hrvatskog filma, Grand Prix 10. Liburnia Film Festivala, Nagrada “Vladimir Nazor”) koji filmom pokušava zaliječiti autorovu ratnu traumu, svjetlosnom brzinom osvojili srca kako publike, tako i kritike.

Naš autor i snimatelj odrastao je u Vinkovcima, a diplomirao je filmsko i TV snimanje 1982. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je danas redoviti profesor. Više od desetljeća (1985. – 1996.) Kolbas je bio zaposlen kao snimatelj na Radioteleviziji Zagreb, kasnije HRT-u. Snimao je tamo ama baš sve – od vijesti i emisija do filmova, serija, reportaža i izravnih prijenosa. Kao fotograf Silvestar Kolbas imao je i nekoliko samostalnih izložbi (“20 dana na Tibetu”, “Dječak”, “Auto-portreti”, “Kino Crvena zvijezda”), također je i objavljivao te uređivao stručne radove iz snimateljskog faha.

“Nije mi bilo jasno kako se ljudi slikaju s malim aparatom, a poslije donesu slike višestruko veće od samog aparata. Otac mi je poklonio neki jednostavan fotoaparat negdje u šestom razredu, pa sam, tražeći odgovore, krenuo pohađati školsku foto-sekciju. Tamo sam se susreo s fotolaboratorijem. U početku sam puno brljao, nisam baš razumio kako stvari funkcioniraju”, govori nam Kolbas na standardno kako je sve počelo pitanje. Možda je u početku brljao, ali je ubrzo napredovao pod stručnim očima nastavnika Rudolfa Philipsa i Ivana Gossaina. Kad nešto dovoljno želiš, onda ćeš preokrenuti svijet da isto ostvariš. Mali Silvestar je tako nakon osnovne škole radio kao šumski radnik, a od honorara je uz roditeljsku pomoć, kupio aparat za povećavanje. “O kameri nisam znao ništa sve do upisa na akademiju, koja se tada zvala Akademija kazališne i filmske umjetnosti. To je bilo 1975. godine”, ističe.

Na fotografiji: Silvestar Kolbas / Foto: Nino Semialjac
Na snimanju filma “Diploma za smrt” (1989) Živorada Tomića / Foto: Nino Semialjac

Tijekom nastavka školovanja (Srednja tehnička škola, “tamo su mi išli prijatelji; trebao sam imati svoj kruh u rukama”), shvaća da mu je u zvijezdama ipak zapisana kamera. Za početak – fotografsko-zamrznuta, ipak se u tinejdžerskim godinama intenzivno bavio fotografiranjem, zanimala ga je, kaže, isključivo crno-bijela fotografija. Za Akademiju ga je zainteresirao tadašnji apsolvent snimanja, kasniji profesor Krešo Mikić. Tijekom studija se, govori, zahvaljujući nekim motivirajućim profesorima (Nikola Tanhofer, Ante Babaja, Hrvoje Turković…), ali i kolegama, ponajviše nadahnutim studentima režije (Živorad Tomić, Snježana Tribuson, Davor Žmegač…), pa i nekim osobnim rezultatima, konačno zalijepio i za film.

Za vrijeme studija Silvestar Kolbas počinje raditi fotke za časopise, uz manje filmske poslove. Sve se manje-više nastavlja i nakon diplome, ali ne bez poteškoća koje je valjalo svladati. “Pokazalo se da raspršenost između fotografskih i filmskih poslova otežava stjecanja statusa u bilo kojoj od tih djelatnosti”, govori nam. Na pragu tridesete zapošljava se kao snimatelj na Radioteleviziji Zagreb, gdje će ostati nešto više od desetljeća.

“Počeo sam raditi u Informativnom programu, no ubrzo su me počeli zvati i u sporovozne projekte, dokumentarce, TV-drame, što je dijelom bila posljedica povezanosti s redateljima iz moje akademske generacije. To mi se više sviđalo i više sam se u tome vidio”, naglašava Kolbas. Taj prijelaz iz informativnog u sporovozni program kako ga on zove, događa se upravo negdje oko početka Domovinskog rata. Transfer je propao, dijelom odlukom poslodavaca, dijelom i vlastitom. A dobar dio ratnog materijala kojeg ste gledali početkom devedesetih, naročito iz Slavonije, upravo je djelo ruku i kamere Silvestra Kolbasa.

Silvestar Kolbas u mlađim danima je bio…?

“Osjetljiv i sramežljiv, više sklon promatranju nego igri i akciji. Ne znam jesu li te činjenice doprinijele dobrom zapažanju, ili mi je to bilo prirođeno. Fotografijom sam se počeo baviti dosta rano, kao klinac. Uz to sam u dugom periodu odrastanja prilično mucao, što mi je pravilo gadne probleme i u školi, a posebno u društvenom životu. Nije lako kad se ne možeš obratiti nijednoj curi bez straha da ćeš ispasti kreten. Bavljenje fotografijom predstavljalo je, valjda, idealan zaklon. S druge strane, ipak je pružalo i mogućnost za neku afirmaciju. U osnovi se vjerojatno nisam promijenio. Odrastanje i afirmacija zacijelo su me učinili sigurnijim, no i nadalje se bolje osjećam kao promatrač. Svaka je kamera dobar štit.”

U Vašem slučaju i ultimativno sredstvo kreativnog izražavanja.

“U fotografiji mi je oduvijek bila važna neka vrsta jedinstvenog doživljaja, ne znam to bolje opisati. Kad fotografijom uspijem ostvariti nešto posebno, jedinstveno, to može biti pitanje odlučujućeg trenutka, ali ne nužno. Nekad je to pitanje posebnog motiva ili naročite forme, ali je bitno osjetiti kao nešto svoje. Privlači me bilježenje mijena i varijacija istih motiva, odnosno bavljenje prizorima iz obiteljskog života, i to jednako u fotografiji i na filmu. I ta dvojnost često vodi miješanju, ili bolje, povezivanju dokumentarnog i eksperimentalnog. Kad snimam drugim redateljima, volim osjećaj doprinosa zajedničkom projektu.”

Na fotografiji: Silvestar Kolbas / Foto: Josip Bistrović
Foto: Josip Bistrović

Domovinski rat Vas početkom devedesetih kao ratnog snimatelja HRT-a odvlači do rodne Slavonije. Svoja iskustva kasnije ste pretočili u dokumentarac “Ratni repoter”. Koliko Vas je taj životni period oblikovao kao čovjeka i profesionalca?

“Moju generaciju naučili su da je skromnost vrlina, iz doba važnosti pojma općeg dobra. Zato sam iz nekog osjećaja dužnosti mislio da moram otići pratiti ratna zbivanja. Vjerojatno sam tako bježao i od obiteljskih problema, koje nisam znao riješiti. Zbog svih tih razloga cijelo sam se vrijeme osjećao tjeskobno.

“Povratkom u zavičaj, u garažu, činilo mi se da ću napraviti nešto na tom planu, dobiti određenu satisfakciju. Snimatelj svojim poslom posjeduje privilegiju šireg uvida u događanja, ali u ratnim okolnostima to i nije slučaj, primjerice gledati stradavanje rodnog mjesta. Ta količina smrti, uništavanja dobara i razaranja društva bila je teško podnošljiva. Najviše me pogodila spoznaja da po nama pucaju ljudi koje najvjerojatnije poznajem, i koji su donedavna bili mirni i dobri sugrađani, naši susjedi. Kao dio velikog sustava snimao sam za potrebe televizijskih vijesti, no u medijskom smislu nije to bilo jako zanimljivo. Zavidio sam fotografima, koji su radili samostalno i često donosili izvanredne fotografije, vrijedne pamćenja i čuvanja. Tada nisam mislio da ću iz svojih materijala jednom raditi film. I to je bilo dosta teško, jer su takvi materijali za vijesti specifični i kratki.

“No, uz snimanje organizirao sam boravak i rad kolegama, brinuo o mami i njenoj kući u Vinkovcima. I koliko je to bilo moguće – pazio da ne stradam. Napravljene u jurnjavi, nastojeći sačuvati živu glavu, snimke mi uglavnom nisu bile bog zna što. Kasnije sam proučavao snimke poginulih kolega Gordana Lederera i Žarka Kaića, koji su radili puno bolje. Činilo mi se kao da su bili odlučili raditi svoj posao najbolje što znaju, bez obzira na sve. Bizarno je da sam dvije godine pred rat prestao pušiti, a pušio sam ovisnički. Tijekom rata su mi stoga cijelo vrijeme falile cigarete, a to mi se uza sav jad povremeno činio kao najveći problem. Poslije rata nisam bio od onih koji stalno pričaju o njemu. Nastojao sam ne misliti o tome, ali te su me priče očito mučile. Rad na filmu ‘Ratni reporter’ uvelike mi je pomogao ratne traume smjestiti u prošlost, gdje im i jest mjesto.”

Najistaknutiji dokumentarni filmovi Silvestra Kolbasa – “Sretno dijete”, “Sve o Evi”, “Mimara Revisited”, “Ratni reporter” i “Lora – svjedočanstva” – stilski i žanrovski podosta su raznoliki. Kako zapravo birate vlastite projekte?

“Razlika je između rada na projektima drugih redatelja i vlastitih autorskih. Poziv za snimateljskom suradnjom rado prihvaćam, posebno ako ona obećava dobru interakciju s redateljem. To je uglavnom puno važnije od same teme. Razgovori, razmjena ideja, zajedničko osmišljavanje postupaka i vizualnog stila, putem razvijeno fino međusobno povjerenje, zajednički prolazak kroz iskustvo snimanja – sve su to divne stvari. A poznavanje teme i/ili pripadnost, odnosno snimateljevo snalaženje u zadanom miljeu, pomaže i u kreativnom smislu. Primjerice, pri odluci o odabiru postupaka koji će se primjenjivati, odnosno samom snimanju. Lakše je donositi neke konkretne odluke, a ranija poznanstva često su od neprocjenjive koristi. O tome vode računa redatelj i produkcija pri izboru najpogodnijeg snimatelja.

“‘Sretno dijete’ je za mene iznimno iskustvo spoja dokumentarnog polazišta s igranofilmskim postupcima. Redatelj Igor Mirković tamo je ciljano aranžirao osmišljene (ali u biti istinite) prizore, primjerice iz svojeg obiteljskog života. Potom smo te prizore oblikovali na način igranog filma: tako smo uigravali protagoniste, kadrirali i osvjetljavali, po potrebi ponavljali scene… Bio sam ponosan i na scenu u fotolaboratoriju, gdje sam uspio oblikovati svjetlo i uskladiti razinu osvjetljenja tako da se doista moglo snimati za vrijeme istinskog povećavanja fotografija, bez varki. Snimanje ‘Sretnog djeteta’ bilo je stresno i s malo love, no bilo mi je drago ponovno sretati protagoniste koje sam znao iz grada, iz mladih dana. Tad sam se skompao s Darkom Rundekom, bili smo ista generacija na Akademiji, ali poslije se nismo baš puno viđali. Kasnije je radio divnu muziku za moje filmove.

“‘Mimara Revisited’ je začeta redateljskom skepsom, odnosno pitanjem koliko je umjetnosti doista prisutno u umjetničkoj ustanovi. U Muzeju Mimara snimali smo tijekom višegodišnjeg razdoblja s malom kamerom i još manjom ekipom – samo redatelj Danko Volarić i ja, bili smo prilično nezamjetni. Imali smo neku općenitu dozvolu uprave muzeja za snimanje. Međutim, pomagala nam je stalna izmjena događanja, tako da često sudionici nisu bili sigurni za koga snimamo; izvođači su mislili da nas je poslao muzej, a muzejskom je osoblju valjda izgledalo prirodno da povezani s protagonistima, pratimo same događaje. U svakom slučaju, tijekom snimanja nismo imali većih smetnji, a film djeluje kao rezultat metode skrivene kamere. Ona nije doslovno bila skrivena, ali nitko na nju nije obraćao veliku pažnju. Taj je film tako postao i zanimljiva sociološka, ili etnografska bilješka.

“Tema u mojim filmovima jest važna, a to sam ponajviše ja sam. Radim filmove o nečemu što me baš muči, kad imam jaku unutrašnju potrebu to napraviti.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Ratni reporter"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ratni reporter”

Dokumentarac “Lora – svjedočanstva” govori o mučenjima i ubojstvima unutar splitskog Vojno-istražnog centra “Lora” u razdoblju od 1992. do 1996. godine. Film je svojedobno podigao veliku buru u hrvatskoj javnosti. Jeste li je osobno i očekivali prije prihvaćanja snimateljske zadaće i kako ste se osobno nosili s posljedičnim reakcijama?

“Nenad Puhovski me pozvao kao snimatelja na film ‘Lora – svjedočanstva’ zbog mojeg iskustva snimanja u ratnim okolnostima. I, kako je rekao, što znam s ljudima, valjda misleći time na traumatizirane protagoniste. Imali smo i neku zamisao o specifičnoj vizualizaciji, koja se nije ostvarila, jer se tijekom snimanja pokazalo da su ljudi preosjetljivi. Zato smo tražili što bezbolniji način za bilježenje njihovih iskaza.

“Što se tiče bure… Nisam bio zadovoljan medijskom slikom Hrvatske od njenog nastanka do toga trenutka. I osobno sam u više navrata osjetio instrumentalizaciju vlastitog rada, posebno radeći na Hrvatskoj radioteleviziji devedesetih godina; bilo mi je stalo do uravnoteženog novinarskog ili dokumentarističkog pristupa. Redatelj Nenad Puhovski već je od ranije bio na zlu glasu radeći ili producirajući unutar Factuma filmove koji su propitivali službene istine. Kako je tema ovog filma bila javna tajna o kojoj se ranije pisalo tek u Feralu, bilo je jasno da će biti bure… Ali neka, još uvijek sam uvjerenja da se društveni mir može postići samo otvorenih karata, ne zatvarajući oči pred važnim, ali neugodnim temama.

“Kao ratna iskusnjara tijekom snimanja sam lijepo doprinosio komunikaciji s protagonistima – ratnim žrtvama i bio posve cool, sve dok nisam naletio na lika u kojem sam prepoznao neke svoje ratne traume. Tada je postalo jasno i svima vidljivo da i ja imam štošta neodrađenog s proteklim ratom. Tog se časa Puhovski iz redatelja spretno premetnuo u producenta Factuma, predloživši mi da pogledam svoje ratne materijale i vidim može li se tu ispričati neka priča… I tako, sedam-osam godina kasnije završio sam ‘Ratnog reportera’.”

Kao autor ne bježite od osobnih tema. Koliko Vam se teško bilo ogoliti pred kamerom, prije svega u filmovima “Sve o Evi” i “Ratni reporter”. Ipak ste većinu života proveli iza objektiva…

“Da, teško se ogoliti pred kamerom, no lakše je kad imate neki svoj motiv, kad se borite s  vlastitim demonima. Svaki od mojih filmova ima svoju priču. Zapravo, nikada ranije nisam mislio da ću biti redatelj. Baviti se slikom, to mi je bilo dovoljno.

“Snimanje filma ‘Sve o Evi’ bilo je potaknuto emocionalno obojenim razdobljem u kojem smo se supruga i ja suočavali s teškoćama pokušaja trudnoće putem umjetne oplodnje. U to smo vrijeme radili neki drugi dokumentarni film u kojem smo očekivali ogoljavanje od strane protagonista. Pomislio sam, ako to tražimo od drugih ljudi, zar ne bi bilo pošteno zatražiti isto i od sebe? Moja prirodna sramežljivost nije mi pomagala u tome, ali okrenutost sebi zapravo jest. Ta autoreferencijalnost prisutna u vlastitim filmovima zapravo je prirodna, jer je to valjda jedini mogući način da se ogolim. Mojoj supruzi tada ništa nije bio problem, sve bi dala za rješavanje svojeg problema majčinstva. Čini se da joj je film na neki način i pomogao u tome, skrenuo misli i smanjio pritisak. S današnjim odmakom, ipak joj je neugodno i zamjera mi, najblaže rečeno, nedostatak takta.

“‘Ratni reporter’ nastao je kao posljedica pokušaja pomirivanja s proteklim ratnim razdobljem, koje je bilo povezano i s osobnim traumama. Istina je, poslije dugotrajnog rada na filmu mirnije spavam. Donekle. No kod rada na osobnim filmovima ima raznih problema, među kojima bih istaknuo složenu autorsku poziciju koja traži od vas da budete i unutra i vani; istodobno i uživljeni i odmaknuti, što može biti iznimno teško.

“Dodatni problem je što osim sebe ogoljavate i ljude iz svojeg okruženja, svoje bližnje, koji su rijetko sretni zbog toga, već to često i ne žele. To je teško rješiv rebus. Moja je majka ljubav prema obitelji ugrađivala u svoje sjajne kolače. Ja to pokazujem filmovima, ali ne vide to svi na jednak način.”

Na fotografiji: Silvestar Kolbas / Foto: Dinka Radonić
Foto: Dinka Radonić

Radite i kao redoviti profesor na ADU-u. Jeste li strogi u ovoj ulozi i što tražite od svojih studenata?

“Prvu polovicu akademske karijere predavao sam samo snimateljima različite kolegije povezane sa snimateljstvom. Kasnije sam dobio i jedan kolegij za studente režije dokumentarnog filma. Jesam li strog, trebalo bi pitati studente, tu je važna njihova percepcija. Od studenata očekujem da ih studij zanima; kad su se već potrudili biti primljeni – da budu motivirani, rade i pokušaju iskoristiti priliku dobiti od nas ono što im možemo pružiti. Mlađi studenti često još imaju psihologiju srednjoškolaca, zadatke obave ako su jako specificirani. Ukoliko im ostavite raspon, često ne znaju što bi počeli.

“Kao pripadnici novih generacija, tehnički su, a posebno informatički, jako napredni i mnoge stvari rješavaju intuitivno. I to je jako dobro. Svi su dobri s engleskim, što je vrlo važno, međutim često su im znanja površna i ponekad treba proći dosta vremena dok shvate da opće informatičko znanje nije dovoljno. Također, i da se nova znanja ne mogu usvojiti na instant načine.

“Nije pisac svatko tko zna složiti nekoliko tečnih rečenica, kao niti snimatelj koji zna snimiti nekoliko lijepih kadrova. Ponekad zna potrajati dok to ne usvoje, kao i činjenicu da treba još dosta raditi na sebi. I dok smo mi skromnost smatrali vrlinom, oni su kao djeca kapitalizma naučili na stalnu kompetetivnost, mahom vrlo vješti u samopromociji u kojoj ponekad i pretjeraju. Nastojim pomoći razvoju njihovih samostalnosti, sretan sam kad svatko od njih dobije osjećaj napretka, nekog dobitka našim odnosom.”

Kako gledate na ono naše klasično pitanje, uvjetno rečene ograničenosti rada prema tuđim inputima? Koliko je teško podrediti se naredbama s vrha iz pozicije direktora fotografije?

“Pa može se raditi i prema naredbama s vrha. (smijeh) Ali to jednostavno nije dobro, i to svatko ozbiljan brzo uvidi. Naravno da je sve u suradnji, bez toga nema sreće. Redatelj ionako ima previše posla i previše komunikacija, tako da mu je blagodat ako dio posla može podijeliti i određene aspekte prepustiti nekom drugom. A taj netko drugi, snimatelj, u pravilu je i kompetentniji za taj dio posla. Stvar je u povjerenju, koje postoji ili ne postoji. Ukoliko postoji temeljno povjerenje i općeniti dogovor, dalje bi trebalo biti OK.

“Sam engleski naziv za glavnoga snimatelja, director of photography, govori da je ta osoba također redatelj, redatelj slike. Također postoje tipično snimateljski aspekti posla – ukupna vizualizacija, no prije svega opća atmosfera filma, kreiranje osvjetljenja i slično. Osobe otvorene za komunikaciju i ugodne u zajednici, svakako su u prednosti u timskom radu; osobine su to koje snimateljima pomažu pri otvaranju vrata i održanju trajnih dobrih odnosa. Trag i prepoznavanje snimateljskog rukopisa zavisi o osobnosti i kapacitetima pojedinog snimatelja, odnosno o nijansama suradnje s redateljem, produkcijskim uvjetima i drugim faktorima. Svakako je to prepoznatljivo.”

Natukli ste kroz godine dovoljno iskustva i znanja… Tražite li u današnjim projektima nešto više autonomije u odnosu na početak karijere?

“Ne nužno, snimatelj ionako ima relativnu autonomiju. Kako sam u međuvremenu i sam režirao nekoliko filmova, možda lakše razumijem kako mogu pomoći redatelju. On treba imati uvid i u bitne aspekte snimateljevog posla, no ni za koga nije dobro ako parcijalno ocjenjuje pojedina vizualna rješenja.”

Direktor fotografije ili snimatelj – koji je Vama izraz draži, točniji?

“Kao što veli i znameniti snimatelj Vittorio Storaro, tako je i meni osobno draže reći snimatelj, ili engleski cinematographer. Niti pisci se ne kite ne znam kakvim titulama, dovoljno je i prestižno reći: pisac. Raspon značenja pojma snimatelj ipak je vrlo širok, kao i opis poslova koje tako definiran snimatelj može obavljati. Teško je uspoređivati posao i domete snimatelja u igranom filmu ili nekoj maloj, gotovo usputno napravljenoj formi, to nema smisla.

“S druge strane, pojam direktor fotografije (uobičajen, ali pomalo nespretan prijevod engleskog naziva director of photography) u cijelom svijetu ima jasno definiran opis posla i kompetencije. Zato je teško izbjeći taj naziv, jer je jasan. Kad se govori kontekstualno, recimo o igranom filmu, naravno da se radi o direktoru fotografije, ali je sasvim pristojno reći i snimatelj.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“KIX” uskoro u hrvatskim kinima

Nagrađivani dokumentarac "KIX" (2024) Dávida Mikulána i Bálinta Révésza uskoro stiže u hrvatska kina.

28. Međunarodni festival dokumentarnog filma Ji.hlava: Ekosistem velikih ambicija

Ovogodišnje, 28. izdanje Međunarodnog dokumentarnog filmskog festivala Ji.hlava u Češkoj proteklo je u znaku toliko mnogo aktualnih izazova suvremenoga svijeta da mu je teško odrediti nazivnik.

Hrvatskoj koprodukciji 30 tisuća eura potpore u Jihlavi

"Wishing on a Star" slovačkog redatelja Pétera Kerekesa u Jihlavi je dobio 30 tisuća eura koprodukcijskih sredstava.

Umjetnost machinime – Gaming i filmska kultura u klinču

Iako je pojam relativno nepoznat široj publici, prve machinime nastaju već koncem 1990-ih i stječu popularnost ranih 2000-ih.

Zakonske kontradiktornosti i iluzorna prava

Temeljni se problem svodi na neriješeno pitanje vlasništva nad filmovima nastalim u Jugoslaviji, a koje su omogućili netransparentni privatizacijski procesi devedesetih

Treće izdanje Cherry Pop Festivala od 21. do 23. studenog

Treće izdanje Cherry Pop Festivala održat će se od 21. do 23. studenog u zagrebačkom Dokukinu KIC i Pogonu.

U tijeku prijave za prvi “Flame.In”

U tijeku su prijave za premijerni "Flame.In" - razvojni laboratorij za prve dugometražne dokumentarne filmove.

Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (II): Poetizacija

Rani filmovi druge, poslijeratne, nove, komunističko-socijalističke Jugoslavije ponajprije su bili sredstvo za izricanje parola, doktrina, direktiva vlasti.

Estetika traganja

Serija eseja "Političnost estetike dugog kadra" u sklopu četvrte sezone "Dokulture", fokusirana je na karakteristike opservacijskog filma sporog ritma.

Hrvatski dokumentarni film – od informativnog do zagonetnog (I): Informacija

U ovom nizu tekstova kušali bismo ponuditi kraći, brzopotezni pregled skretanja hrvatskog dokumentarnog filma "od informativnog do zagonetnog".