PočetnaNajaveKratki utorak: Filmovi najkontroverznijih istočnonjemačkih dokumentarista

Kratki utorak: Filmovi najkontroverznijih istočnonjemačkih dokumentarista

|

Prvi Kratki utorak nakon koronične pauze te posljednji prije ljetne, održat će se 9. lipnja u kinu Tuškanac u Zagrebu (21 sat). Bit će pak posvećen najpoznatijim i najkontroverznijim istočnonjemačkim dokumentaristima – dvojcu Walter Heynowski i Gerhard Scheumann. Šefovi potpuno autonomnog, ali državno financiranog produkcijskog H&S Studija od 1969. do 1982. realizirali su oko 70 filmova koji su većinom razotkrivali pogubnu politiku zapadnih zemalja u Vijetnamu, Čileu i postkolonijalnoj Africi. I dok su filmovi bili dobrim dijelom propagandnog karaktera, imali su zapanjujuću razinu umjetničke inventivnosti i jedinstvenosti.

Tijekom 70-ih kružili su svjetskim festivalima, na kojima su dobivali brojne nagrade, da bi raspadom DDR-a pali u zaborav. Na programu Kratkog utorka bit će četiri H&S filma, od kojih organizatori izdvajaju šokantno remek-djelo “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders” (1966), u kojem uz bocu alkohola njemački plaćeni vojnik Siegfried ‘Kongo’ Müller otkriva kako svoju nacističku prošlost, tako i zločinačke aktivnosti tijekom građanskog rata u Kongu 60-ih. S obzirom na način na koji su Heynowski i Scheumann postigli svoj redateljski cilj, film se smatra pretečom “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) američkog redatelja Joshue Oppenheimera, najvažnijeg dokumentarca snimljenog posljednjih desetak godina. Program je sastavio austrijski filmolog Alejandro Bachmann koji će ga i najaviti virtualnim putem.

Prva projekcija ovog Kratkog utorka odnosi se na film “Problemi s novcem” / “Problemas de dinero” / “Geldsorgen” iz 1975., čiji je glavni junak Eduardo Cano, direktor Centralne banke Čilea iz doba vladavine vojne hunte na čelu s Pinochetom. On se u intervjuu autorima žali na tada popularnu aktivističku praksu pisanja revolucionarnih poruka na novčanicama. Iako Cano stalno nadoštampava novac i vadi pošarani iz upotrebe, i dalje nailazi na poruke poput: “Živio Allende!”, “Lopovska hunta” i “Izgubili smo bitku, ali ne rat”. Film je dobio glavnu nagradu na festivalu u Oberhausenu 1976., kao i nagradu žirija na festivalu u Leipzigu 1975.

Nakon toga slijede dva filma u kojima se Heynowski i Scheumann bave američkom intervencijom u Vijetnamu. “Remington Cal. 12” (1972) dokumentira upotrebu eksperimentalnog streljiva na bojištu kod Da Nanga u Južnom Vijetnamu. Radilo se o mecima tzv. kalibra 12 koji su u sebi imali dvadeset malih metalnih strelica koje bi se raspršile po tijelu pogođenog. One su po izjavama komandosa u filmu “mogle žrtvi raznijeti nogu s 50 metara”, a takvi meci se nisu koristili u slobodnoj prodaji ni za lov na životinje. Naravno, nisu bili ni u skladu s tada prihvaćenim konvencijama ratovanja. U filmu “Na jarku” / “At the Water Trench/Grave” / “Am Wassergraben” (1978) Heynowski i Scheumann se nakon deset godina vraćaju na poprište najvećeg američkog ratnog zločina u Vijetnamu, u selo My Lai gdje je pod vodstvom poručnika Williama Calleya 16. ožujka 1968. masakrirano oko 500 nenaoružanih civila. Oni pokušavaju rekonstruirati događaje kroz fotografije vojnog fotografa Ronald Haeberlea, ali i intervjue s preživjelima.

Posljednji film na programu jedan od najvažnijih dokumentaraca ikad snimljenih – “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders” iz 1966. U njemu H&S, izdajući se za reportere časopisa Stern, intervjuiraju Siegfrieda Müllera zvanog Kongo, ozloglašenog njemačkog najamnog vojnika koji se našao u Europi na odmoru između misija. Müller se pojavljuje sa Željeznim križem koji visi s maskirne uniforme, pun sebe i uvjeren da razgovora s ljudima koji mu se dive, kreće polagano ispijati bocu Pernoda i nonšalantno sa smiješkom otkrivati detalje svojih krvavih ilegalnih aktivnosti. Predstavljajući se kao “branitelj zapadne civilizacije od boljševičke prijetnje” opisuje krvoproliće u Kongu koje je pomogao orkestrirati, dok H&S kao ilustraciju koriste sekvence iz svog ranijeg filma na tu istu temu – “Commando 52” / “Kommando 52” (1962). Film je bio dugo zabranjen u Zapadnoj Njemačkoj zbog njihove vlastite kolonijalne prošlosti.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, filmovi se puštaju s raznih formata, imaju hrvatske ili engleske titlove ili naraciju, a ulaz je 20 kuna.

Walter Heynowski i Gerhard Scheumann

Walter Heynowski (rođen 1927.), Gerhard Scheumann (1930. – 1998.) i njihov H&S Studio bili su anomalija na filmskoj sceni Njemačke Demokratske Republike. Za razliku od većine svojih kolega bili su slobodni u izboru tema za svoje filmove, a mogli su i putovati svijetom. To je bilo ključno za njihov rad, budući da su im filmovi predstavljali svojevrsne izvještaje o vanjskoj politici pojedinih zemalja, u kojima su oštro kritizirali zapadni imperijalizam i kapitalizam, od svoje najčešće teme – SAD-a i njihovog angažmana u Vijetnamu (filmovi “Remington Cal. 12”, “Amok”, “100”, “Am Wassergraben”…), preko filmova o Čileu za vrijeme Pinochetove diktature (“Geldsorgen”, “Psalm 18”, “Mitbürger”), do onih o često ilegalnim vojnim intervencijama evropskih zemalja u Afriku (“Kommando 52”, “Der lachende Mann”). Osim toga, ponekad su se bavili i geografski im bližim temama, kao što je dekadencija života u Zapadnoj Njemačkoj (“O.K”, “Wink vom Nachbarn”). Početkom 80-ih kamerama su zabilježili i genocid počinjen od strane Crvenih Kmera u Kambodži (“Die Angkar”), što se u tom trenutku sasvim kosilo s politikom istočnonjemačke komunističke partije, koja je pozitivno gledala na Pola Pota. Zbog toga je 1982. studio prestao s produkcijom, a Heynowskom i Scheumannu je zabranjen daljni rad.

Što se tiče estetskog principa njihovog djelovanja, nije ih toliko zanimala reprezentacija stvarnosti, nego konstrukcija filmske istine, u kojoj su ponekad blago natezali činjenice. Njihovi filmovi visoko su estetizirani, s inovativnom uporabom montaže, mizanscene i glazbe. Povremeni didaktički ton uvijek je izbalansiran s dramatskom strukturom i konkretno – senzualnim (termin koji je stvorio Heynowski) slikama, koje su filmove trebale napraviti prihvatljivijim široj publici. Naime, idealistički cilj Heynowskog i Scheumanna bio je stvoriti teorijski okvir za socijalističko-dokumentarnu filmsku estetiku, kako bi podigli svijest istočnonjemačke radničke klase. Polazna točka bile su im rane teorije ne-narativnog filma Dzige Vertova, na koje se nastavljala marksistička ideologija, s velikim utjecajem u to vrijeme novog masovnog medija – televizije, koju su smatrali idealnim sredstvom za edukaciju.

Uz mnoge svoje filmove H&S objavljivali su i knjige, u kojima se raspravljalo o metodološkim i estetskim pristupima, kao i o važnosti dokumentarizma za javno školstvo. Iako ih je zapadna kritika donekle s pravom optuživala za propagandizam, čak i oni koji se nisu slagali s njihovim stavovima ili načinom na koji su ih izlagali, nisu im mogli poreći umjetničku virtuoznost, koja se može usporediti jedino s već spomenutom Vertovom ili kubanskim majstorom Santiagom Álvarezom. Zbog toga se nakon perioda zaborava u 90-ima i nultima, filmovi Heynowskog i Scheumanna posljednjih godina ponovo prikazuju na mnogim festivalima diljem svijeta, gdje nailaze na oduševljen prijem.

Raspored filmova (98 minuta):

  • “Problemi s novcem” / “Problemas de dinero” / “Geldsorgen”; 1975. | 6 minuta, 35 mm
  • “Remington Cal. 12”, 1972. | 14 minuta, 35mm
  • “Na jarku” / “At the Water Trench/Grave” / “Am Wassergraben”; 1978. | 16 minuta, 35mm
  • “Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice” / “The Smiling Man” / “Der lachende Mann – Bekenntnisse eines Mörders”; 1966. | 62 minute, SD file


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Silvestar Mileta: “Preseljenje u Karlovac je prilog poželjnoj decentralizaciji kinematografskog sustava”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta za naš portal najavljuje 33. izdanje ove važne filmske manifestacije.

19. DOKUart: “U potrazi za srećom” – Pukotine u najboljem od svih mogućih svjetova

"U potrazi za srećom" (2024) Aruna Bhattaraija i Dorottye Zurbó svakako ne podbacuje u gotovo kataloškom pregledu butanske vizualne kulture.

19. DOKUart: Nagrada publike dokumentarcu “Naša djeca” Silvestra Kolbasa

Nagradu publike ovogodišnjeg, 19. DOKUarta osvojio je film "Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa.

19. DOKUart: “Susjed Abdi” – U životu je važna velika slika

"Susjed Abdi" (2022) je i stilski konzistentan izvještaj o tome što sve digitalne tehnologije mogu uz malo mašte.

Dokumentarcu “Izbor za Miss zatvora” Srđana Šarenca Grand Prix 25. Mediteran Film Festivala

"Izbor za Miss zatvora" (2024) bh redatelja Srđana Šarenca osvojio je Grand Prix te Nagradu publiku 25. Mediteran Film Festivala.

20. Festival 25 FPS: “Iščezavanje” – Sanjive slike nestajućeg Japana

"Iščezavanje" / "Fade" (2023) Asako Ujite je na ovogodišnjem, 20. Festivalu 25 FPS dobio jednu od Grand Prix nagrada.

Treće izdanje “Kritike i društva” u Dokukinu KIC

Treće izdanje filmsko-diskurzivnog programa "Kritika i društvo" u organizaciji Hrvatskog društva filmskih kritičara održat će se u ponedjeljak, 14. listopada i utorak, 15. listopada, u zagrebačkom Dokukinu KIC.

Kinoteka apstraktnog statusa

Položaj Hrvatskog filmskog arhiva (Hrvatske kinoteke) od devedesetih se periodički postavlja u centar šire društvene rasprave.

25. Mediteran Film Festival: “Izbor za Miss zatvora” – Bez leda u žilama

U Ženskoj kaznionici Pirajui Šarenčeva je ekipa filma "Izbor za Miss zatvora" (2024) popratila razdoblje priprema i održavanja događaja iz naslova.

19. DOKUart: “Moje tijelo” – Zamka plitke sentimentalnosti filmskog eseja

"Moje tijelo" Margreth Olin je u konačnici upao u zamku banalnosti te manjka znanja i senzibiliteta za tisućljetne patrijarhalne obrasce.