Još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, kamp Jened u državi New York otvorio je vrata mladim Amerikancima s različitim stupnjevima invaliditeta. Riječ je o ljetnom kampu gdje su tinejdžeri mogli obitavati među sebi sličnima i družiti se u gotovo utopijskim uvjetima, izolirani od osuđujućih pogleda javnosti. Dio razloga za ovakvu vrstu inkluzivnosti bez presedana, leži u kasnijim vlasnicima kampa – hipijima koji su se prema polaznicima odnosili kao prema svakoj drugoj zdravoj osobi. U ono vrijeme, prava rijetkost.
Upravo na tom mjestu započinje i Netflixov dokumentarni film “Crip Camp: A Disability Revolution” (2020) koji je početkom godine na Sundanceu osvojio Nagradu publike. Režiju potpisuju dugogodišnji suradnici, poznati američki dizajner zvuka James Lebrecht te producentica i redateljica Nicole Newnham. Lebrechtu, polazniku kampa, sudioniku revolucije iz naslova i naratoru filma, “Crip Camp” predstavlja redateljski debi. Dokumentarac je nastao u produkciji kuće Higher Ground u vlasništvu bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i njegove supruge Michelle, drugom od zasad pet ugovorenih filmova s Netflixom. Podsjetimo, njihov prvi producentski uradak “American Factory” (Steven Bognar i Julia Reichert, 2019.) ove je godine nagrađen Oscarom za najbolji dokumentarni film.
Prvi dio dokumentarca tvore iznenađujuće kvalitetne arhivske video-snimke događaja u kampu (1951. – 1977.; 1980. – 2009.) – kadrovi kućnih videa nastali su burnih sedamdesetih, a upoznaju nas s obogaljenim protagonistima, njihovim problemima, ali i opipljivom vedrinom kojom isijavaju u druženju s prijateljima kroz svakodnevne sve što vole mladi aktivnosti. Jedno od važnijih dostignuća “Crip Campa” svakako je svojevrsno ustrajanje na detabuiziranju seksualnosti invalida. Zabavan je, primjerice, prikaz njihove pozitivne reakcije na izbijanje gonoreje. U prijevodu – u kampu je bilo seksualnih odnosa. Da su ovi mladi ljudi nakon šokantnog otkrića umjesto srama osjećali ponos, u intervjuu iz prve ruke svjedoči bivša polaznica i književnica Denise Sherer Jacobson, koja je kasnije diplomirala na temi ljudske seksualnosti.
“Crip Camp: A Disability Revolution” nosi i poruku o važnosti aktivizma u društvenom životu; nakon dugog prosvjeda članak 504 stavljen je na snagu u trijumfalnoj pobjedi osoba s invaliditetom.
Kamp Jened zapravo služi kao osnovni temelj dokumentarca sazdanog uglavnom od arhivskih snimki i intervjua, inicijalna kapisla revolucije i pomaka svijesti u glavi Amerikanaca, koji su osobe s invaliditetom promatrali kao građane drugog reda. U drugom dijelu filma upoznajemo osobu odgovornu za val promjena, također bivšu polaznicu kampa Judith Heumann, koja je duh Jeneda transferirala i na državnu razinu. Svjedočimo cijelom nizom prosvjeda s Heumann na čelu, kojima se zahtijevalo izglasavanje i provođenje 504. članka Zakona o rehabilitaciji iz 1973. godine, bitnog za olakšavanje života američkih invalida i tada najbrojnije manjine u Sjedinjenim Državama (danas su treća, nakon crnaca i hispanoamerikanaca). Zakon je kao zadatak imao sprječavanje diskriminacije prema osobama s invaliditetom, odnosno omogućavanje ulaska u javne zgrade te projekte i aktivnosti s pristupom federalnom novcu. Bivši američki predsjednici Richard Nixon i Gerald Ford odbijali su njegovo provođenje zbog visokih troškova, Heumann je, dakako, zastupala dijametralne stavove. Ova hrabra aktivistica za prava osoba s invaliditetom i bivša posebna Obamina savjetnica za pitanja međunarodnih prava invalida, povela je 1977. godine povijesni protest uslijed kojeg je na punih 28 dana zauzeta federalna zgrada u San Franciscu. Zatim je, zajedno s ostalim aktivistima došla i do Washingtona, nastavivši napornu i dugotrajnu bitku.
“Crip Camp” nosi tako i poruku o važnosti aktivizma u društvenom životu; nakon dugog prosvjeda članak 504 stavljen je na snagu u trijumfalnoj pobjedi osoba s invaliditetom. Rat za njihova prava traje i danas, Lebrecht i Newnham ukazat će na dio ovih problema, ali i na potrebu destigmatizacije invaliditeta kao nečeg stranog, zaraznog, opće problematičnog. Protagonisti “Crip Campa” odišu vedrinom i duhovitošću, možda je vrijeme da ih društvo napokon prihvati kao sebi ravnopravne sugovornike.