Polako se bliži kraj godine, što znači da kreće i sezona filmskih nagrada. U dokumentarnom svijetu jedan od kritike hvaljenijih ovogodišnjih naslova i kandidata za najveće dosege jest Netflixov “The Edge of Democracy” (2019) brazilske redateljice Petre Coste, koja je na nedavnom DOC NYC-u, najvećem američkom festivalu dokumentarnog filma, odnijela Nagradu za najbolju režiju. “The Edge of Democracy” deprimirajuća je, ali napeta priča o političkim nedaćama, turbulencijama i akrobacijama u najvećoj južnoameričkoj zemlji, događajima koji su prljavom manipulacijom doveli do opoziva bivše ljevičarske predsjednice Dilme Rousseff, utamničenja njezinog karizmatičnog prethodnika, predsjednika Lule (punim imenom Luiz Inácio Lula da Silva), te konačno na vlast doveli protivnika demokracije, fašistima sklonog Jaira Bolsonara.
Brazilska autorica Petra Costa dosad je vjerojatno najpoznatija po dokumentarcu “Elena” (2012) u kojem lovi sjećanja na svoju pokojnu sestru. Njen najnoviji film, “The Edge of Democracy” bilježi dane prevrata i nemira koristeći izravan pristup nekima od glavnih aktera brazilske političke priče. Narativ o laganom odumiranju tamošnje demokracije, redateljica veže sa životnim pričama iz vlastite obitelji čiju povijest lijevog aktivizma ponosno ističe. Premda su Costini roditelji bili zatvarani zbog protivljenja diktaturi osamdesetih, autoricu istovremeno proganja i druga crta suprotnog političkog predznaka, koju pak utjelovljuje njezin djed, vlasnik građevinske tvrke povezane sa sumnjivim poslovima konzervativnih elita. Film stoga niti ne pokušava glumiti nepristran pristup, Costine simpatije neupitno su na strani PT-a, brazilske Radničke partije i njezinih predstavnika Lule i Dilme. U trenutku upoznavanja protivnika ove lijeve političke opcije, bit će nam jasno zašto se i sami moramo prikloniti redateljičinom pogledu na svijet.
Brazilski je politički sistem duboko ogrezao u kriminal i korupciju, njihov pravosudni sustav farsa je koja svoje korijene vuče još iz doba inkvizicije, pa zapadne pravnike, primjerice, zbunjuje i čudi tamošnja praksa sudskog postupka u kojem posao tužitelja i suca obavlja ista osoba. Takav odnos snaga omogućava politički motiviran tužilački sustav kakav je, pogonjen nezadovoljstvom naroda uslijed ekonomske krize, doveo do opoziva predsjednice Dilme Rousseff. Zanimljivo je gledati povijest ovog procesa u Brazilu kada se istovremeno pokreće mašinerija mogućeg opoziva američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čini se kako su, premda suprotno motivirani, ovi procesi uvijek vrlo slični, s optuženima na gotovo istovjetnim linijama obrane.
“The Edge of Democracy” mogao bi služiti kao opomena mnogim drugim zemljama sličnih tendencija otklona prema totalitarizmu.
Od spomenutog procesa još je gore suđenje bivšem predsjedniku Luli, osuđenog bez pravih dokaza, samo kako bi ga se odstranilo iz lova na novi predsjednički mandat. Utrka je to u kojoj je prema anketama Lula vodio s dvostruko više glasova od protukandidata i današnjeg predsjednika Jaira Bolsonara. Kako u filmu ubrzo saznajemo, svi ovi procesi upravljani su iz sjene, od strane krupnog kapitala upletenog u sve ekonomsko-društvene segmente, od kontrole naftinih izvora, preko medija do Vrhovnoga suda.
Glavna zamjerka koja se može uputiti Costinom filmu jest ta da će manje upućenima u politička previranja dalekog Brazila, “The Edge of Democracy” u svojoj prvoj trećini možda djelovati zbunjujuće. Nije nam otpočetka jasno u kojem se trenutku povijesti odvija pojedini dio priče, tko je na vlasti i tko se protiv koga i zašto buni. Do zbunjujućih poruka dolazi uslijed činjenice da Costa, osim u vlastitom voice-overu, ne objašnjava razvoj događaja korištenjem tzv. talking headsa ili drugih oblika prezentiranja događaja; osim kombinacije arhivske građe s vlastitim materijalom snimljenih u žiži prosvjeda s obje strane političkoga spektra. Jednom kad se pohvataju konci, slika odumiranja brazilske demokracije postaje jasnija u svoj svojoj bezizlaznosti i jezi.
“The Edge of Democracy” mogao bi služiti kao opomena mnogim drugim zemljama sličnih tendencija otklona prema totalitarizmu. Čini se da je za takva upozorenja na prelasku u novo desetljeće ipak puno prekasno: sve veći komadi svijeta marširaju u sumrak i postaje teže opirati se zapljuskujućim valovima mržnje, bijesa i netolerancije. Ako negdje postoji tračak nade, nije ga lako ni prepoznati, pogotovo ne u društvima koja egzistiraju na rubu demokracije.
