Ima li ičega na ovom svijetu američkijeg od country glazbe? Ne iznenađuje stoga prebacivanje pozornosti velikog američkog dokumentarista Kena Burnsa na ovaj glazbeni fenomen toliko neodvojiv od popularne kulture SAD-a i njene povijesti koje ovaj pomno i precizno bilježi kroz svoj filmski rad. Dvije godine nakon Burnsovog posljednjeg filmskog serijala o Vijetnamskom ratu (“The Vietnam War”, 2017.) i osamnaest nakon posvete jazz glazbi (“Jazz”, 2001.), pred nama je “Country Music” (2019), mini-serijal od osam dvosatnih epizoda koji nas na svom putu vodi kroz cjelokupno dvadeseto stoljeće gledano kroz prizmu jedinstvenog, ali i vrlo šarolikog country izričaja. Serija je svoju premijeru doživjela na PBS-u 15. rujna.
Korijeni country glazbe, kao i samih Amerikanaca obuhvaćaju različite i često oprečne tradicije različitih dijelova Europe i Afrike; nerijetko i sukobljenih kultura, crnačke i bjelačke, koje su na području američkog Juga djelovale u neposrednoj blizini, pritom perpetualno među sobom šireći utjecaj jednih na druge. I po pitanju instrumentarija, country glazba temelji se na violini koja je put Novog svijeta krenula iz Britanije, odnosno bendža koji svoj izvorni oblik nalazi u obliku ožičenih tikvi iz Afrike. Burns i njegov vjerni scenarist Dayton Duncan (koji potpisuje i brojne ranije Burnsove uratke poput “The Civil Wara”, “Baseballa” i “Jazza”) snenim nas glasom svog također redovnog naratora Petera Coyotea, za početak uvodi u vrijeme nastajanja prvih fonografskih zapisa glazbe u Americi. Na iznenađenje izdavača otkriveno je tada kako postoji interes za nekom vrstom jednostavne seljačke glazbe. Ona još desetljećima neće dobiti svoj danas poznati naziv, već će živjeti pod etiketama starinske glazbe ili hillbillyja. Popularnost ove ruralne glazbe raste pojavom prvih radio postaja, koje ju koriste kao popratni sadržaj između reklama. Na taj način nastaje i nešvilska postaja WSM koja će kasnije emitirati emisiju The Grand Ole Opry. Zahvaljujući njoj Nashville zadobiva status svjetskog središta country glazbe, poznat i kao Music City, U.S.A.. Sam grad i konkretna emisija postat će ključnim temama Burnsovog filma.
Šesnaest sati filmskog materijala u Burnsovim je rukama dovoljno za oslikavanje cjelokupne povijesne tapiserije country izričaja. Prvi među brojnim Amerikančevim sugovornicima su pjevajući kočničar Jimmie Rodgers s jedne, te The Carter Family s druge strane. Oni također utjelovljuju duboku opreku unutar samog korijena country kulture. Rodgers je tako nesputani lutalica, nemirni duh koji što zaradi potroši, usto i proklet bolešću koja mu poput oblaka visi nad glavom i nemilosrdno otkucava vrijeme do konačne odjave programa. The Carter Family na drugoj strani spektra predstavljaju sliku tradicije, obiteljske povezanosti, predanog rada i molitve koji na jednak način sačinjavaju srž američkog identiteta. Ove teme u countryju prevladavaju do danas.
Sličnu opreku u sebi utjelovljuje i Shakespeare hillbillyja, Hank Williams, kojem je posvećena treća epizoda “The Hillbilly Shakespeare (1945-1953)”. S burnim životom i sklonošću opijanju, nasuprot neizmjernom talentu zauvijek ugaslom nakon tragičnog kraja na zadnjem sjedištu automobila, priča o Hanku Williamsu posjeduje sve osobine velikog američkog mita. Burnsu, dakako, njegova priča predstavlja prevelik mamac da mu se ne bi u potpunosti prepustio. Isti duh u sebi svakako nosi i Johnny Cash, jedan od izvođača koji će u glavama mnogih postati sinonimom countryja. Upravo s Cashovom smrću Burns i zatvara svoj film, kao da poručuje da o countryju više ništa nije ostalo za reći nakon Johnnyjevog odlaska. Možda je u pravu.
Američki dokumentarist ne libi se progovoriti ni o mračnijim stranama countryja – rasizmu i seksizmu kojih je svakako bilo u povijesti ovog glazbenog žanra. Takve priče kazuje lakše iz rakursa onih koji su te pojave iskusili direktno na svojoj koži, poput, primjerice, prve crnačke zvijezde countryja, Charleya Pridea ili Lorette Lynn koja predstavlja prvi pravi glas feminizma i emancipacije u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Obje priče zabilježene su u petoj epizodi serijala “The Sons and Daughters of America (1964-1968)”.
Nije potrebno zalaziti u sve kutove “Country Musica”, prvenstveno jer ih je previše za jedan čitljiv tekst. No, osim brojnih proturječja i mora podžanrova nepreglednog mozaika country glazbe, Burns primjećuje i očigledan uzorak kroz povijest ove glazbe. Radi se o stalnoj težnji približavanja pop i mainstream publici kako bi se ostvarila veća financijska dobit. Zanimljivo je ipak da se u ključnim trenucima predalekog zastranjivanja od korijena, uvijek i iznova na sceni pojave nova imena koja country vlak vraćaju na ispravan kolosijek. Svježe snage nude uzbudljiv i autentičan zvuk, a opet u skladu s vremenom u kojem nastaje. Upravo u tim prijelomnim trenucima nastaju najkvalitetnije country pjesme. Jedan od najočitijih primjera je odmetnički žanr koji pokreću Waylon Jennings i Willie Nelson nakon sukoba s nešvilskim establišmentom, popraćenog u pretposljednjoj epizodi “Are You Sure Hank Done It This Way? (1973-1983)”.
Utjecaj Burnsovog filma već sada je vidjiv. Naime, časopis Rolling Stone javlja kako je svaki od izvođača iz “Country Musica” zabilježio značajan porast interesa slušatelja na svim streaming servisima.
Burnsov “Country Music” nastajao je godinama, za vrijeme kojeg je američki dokumentaristički velikan intervjuirao više od stotinu sugovornika u 175 sati razgovora. Film je najavljen još daleke 2014. godine, a neki od prvih razgovora snimljeni su i dvije godine prije toga. Lijepo je tako kao sugovornike vidjeti neke od country velikana koji su nas u međuvremenu napustili, poput Ralpha Stanleya, Guya Clarka ili bivšeg zatvorenika Merlea Haggarda. Dirljiva je scena kada o tekstu pjesme potonjega o ocu djevojčice koju je napustila majka, govori Dwight Yoakam boreći se sa suzama dok ga pokušava izgovoriti. Za sve ljubitelje countryja, trenutaka koji na površinu izvlače snažne emocije u ovom filmu ima napretek, pa čak i u posljednjoj epizodi “Don’t Get Above Your Raisin'” o vjerojatno najmanje kvalitetnim razdobljem ove glazbe iz osamdesetih i devedesetih godina. I ovdje će biti scena koje vas neće ostaviti ravnodušnima.
Utjecaj Burnsovog filma već sada je vidjiv. Naime, časopis Rolling Stone javlja kako je svaki od izvođača iz “Country Musica” zabilježio značajan porast interesa slušatelja na svim streaming servisima. Neki od njih – primjerice Kathy Mathea, upisali su se čak i u Top 40. Njezina pjesma “Where’ve You Been” našla se tamo nakon čak trideset godina, a riječ je upravo o jednoj o spomenutih pjesama čija pozadina ispričana u filmu spada u najdirljivije trenutke serijala.
Kao i većina dosadašnjih Burnsovih radova “Country Music” je vrhunski izvedena lekcija iz američke povijesti i kulture, potkrijepljena satima materijala iz minuciozno prekopanih arhiva fotografija te audio i video zapisa, prepuna neodoljivih melodija i nepatvorenih emocija koje već drugo stoljeće čine country glazbu nezaobilaznim izvorom nadahnuća i utjehe milijunima diljem svijeta. Netko davno ovu je glazbu opisao kao tri akorda i istinu. A nju, često bolnu i razornu, Burns ganja kroz šesnaest sati svog spomeničkog djela – slobodno možemo reći jednog od njegovih najboljih filmskih ostvarenja uopće. Temeljit i analitičan, u jednakoj mjeri koliko i emotivan, “Country Music” otkriva mnoge nove stvari čak i dobrim poznavateljima žanra. Za vjerovati je kako je Amerikanac u stanju otvoriti vrata countryja mnogim pojedincima koji dosad nisu bili preveliki fanovi ovakvog glazbenog izričaja. Krenu li oni slučajno na ovo dugačko dokumentarno putovanje prosvjetljenja, mogli bi sa starim Hankom zapjevati “I Saw The Light”.