“Nezaposlena žena s djecom” – Žena koje nije bilo

Kada su ekonomski i socijalni portreti žene u pitanju hrvatska je dokumentaristika između dva rata omeđena dvama antologijskim ostvarenjima. S jedne strane smjestilo se remek-djelo “Od 3 do 22” (Zagreb film, 1966.) u kojem Krešo Golik igranofilmskim sredstvima portretira jedan dan u životu udane mlade radnice Smilje Glavaš. Cilj mu je bio prikazati surovu egzistenciju radničke klase, posebno njenog ženskog dijela koji dodatno pati i pod čizmom patrijarhata. Točno dvadeset godina kasnije, u jednakoj mjeri obilato se koristeći igranofilmskim izlaganjem, Krsto Papić (1933. – 2013.) snima svoj kratki portretni film “Nezaposlena žena s djecom” (Zagreb film, 1986.) u kojem kao protagonisticu također postavlja jaku, ali od društva pregaženu ženu, inženjerku geologije Danicu Miletić. I njegova glavna junakinja je majka, ali bez posla, razvedena i ne baš u cvijetu mladosti.

Obojica redatelja žestoko kritiziraju tadašnji politički sustav – sa ženama kao instrumentom prikaza sveopće sistemske nepravde, koju upravo one najsnažnije osjećaju na svojim plećima. Golikov film ove probleme ne stavlja eksplicitno na dušu Jugoslaviji i njenom društveno-političkom ustroju. Smilja, doduše, živi u državi bratstva i jedinstva, ali Golik zbog restriktivnog političkog konteksta onog doba, težište radničkih nedaća seli u domenu univerzalnog kako bi u konačnici glorificirao njihovo svakodnevno trudbovanje. Dvadeset godina kasnije, Jugoslavija počinje pucati po šavovima. Sve što ostaje ekonomska je rupa bez dna, uz sve glasniji lavež pasa rata. Papić u tim okolnostima nema više što skrivati, realistično prikazujući svoju visokoobrazovanu protagonisticu koja već godinama ne može pronaći posao. Umjesto izgradnje karijere, Danica prima nedovoljnu socijalnu pomoću, podižući u skromnoj kućici na Trnju dvoje blizanaca, dječaka i djevojčicu školske dobi. Obitelj se prehranjuje sakupljajući po okolnim šumama i proplancima samoniklo jestivo bilje. Njega jedu pred TV-om, iz kojeg suklja neki bolji život vječno rastuće Jugoslavije, kako bezbrižno cvrkuće pjesma s televizijskog ekrana.

Papić se ne libi biti direktno kritičan prema jugoslavenskom sistemu, dopuštajući glavnoj protagonistici opservaciju tadašnjeg društveno-ekonomskog konteksta iz kuta običnog radnika, k tome i ženskog. Danica u “Nezaposlenoj ženi s djecom” otvoreno govori o ljudima koji se klone socijalnih slučajeva poput njenog, bojeći se zaraze siromaštvom. Jugoslavija je osamdesetih godina još uvijek izrazito konzervativna i patrijarhalna sredina, pa su tako i neke profesije poput Daničine geološke, izrazito muške. Vjerojatno je i stoga, govori Papićeva junakinja, nemoguće naći posao u struci, pogotovo uz postojanje ekonomskih kasti iz kojih nije dopušteno napredovanje. Osim ovim provokativnim i preciznim komentarima same protagonistice, Papić svoju kritiku gradi i nimalo suptilnim slikovnim kontrastiranjem: Daničine tmurne svakodnevnice s televizijskom, koja dopire s malog ekrana. Dok njena djeca jedu skromni obrok od samoniklog bilja, kao slasticu konzumirajući kruh i pekmez, dotle s TV-aparata dopiru reklame koje u duhu pravog budućeg potrošačkog društva nude hranu iz snova. Vrhunac kontrastiranja dvaju nespojivih života, Papićevo je ubacivanje kadrova emitiranja tada popularne sapunice “Dinastija” o intrigama ultrabogate američke naftaške obitelji Carrington.

Koliko je Daničin život daleko od bajke shvatili smo mnogo ranije od ove doslovne poante hrvatskog redatelja. Vrijednost Papićeva filma ipak ne leži tek u pukom isticanju životarenja siromašnih bez trunke dostojanstva, već opomeni kako se svi politički i ekonomski sistemi svojski trude takve pojedince učiniti nevidljivima. Lažna zrcala potrošačkog društva jednokratnih ugoda i površne samodopadnosti, jednostavno ne trpe drugačija pravila. Na društvenim se mrežama nitko ne hvali svojom socijalnom pomoći, dječjim doplatkom, otkazom i razvodom. Pa ipak, sve ove manje fotogenične stvari neizbježno se događaju upravo ovdje, upravo sada i upravo nama.