Od 26. do 29. rujna na rasporedu je petnaesto izdanje 25 FPS-a, internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa. Kako su to kolege iz festivalske press službe lijepo napisale, radi se o festivalu nezavisnih i nekomercijalnih filmova koji na inovativan način istražuju mogućnosti filmskog jezika i pripovijedanja. Ako ništa ne treba dodati – a ne treba, ostavi kako jest, naročito iz našeg kuta eksperimentalnih novajlija koji samo kimamo glavom iz zadnje klupe.

Ovogodišnji program 25 FPS-a sastavljen je od pet zasebnih cjelina (Natjecateljska konkurencija, Žiri predstavlja, Refleksi, Expanded Cinema i Kino 23). Projekcije će se održavati u zagrebačkom Studentskom centru, nakon čega dio programa seli u Rijeku (1. i 2. listopada, Art-kino Croatia) te Ljubljanu (4. listopada, Slovenska kinoteka). Gospoda koja odlučuju o nagradama – Veliki žiri, sačinjavaju Louis Henderson (Ujedinjeno Kraljevstvo), Kim Knowles (Škotska) i Shai Heredia (Indija). Nagradu žirija kritike dodijelit će pak Lovro Japundžić, Valentina Lisak i Marius Hrdy. Detaljnije o svemu itekako ima na službenoj stranici festivala.

Zna bogme svemogući web, ali zna i – Mario Kozina, poznati hrvatski filmski kritičar kojeg u ovom konkretnom slučaju privodimo na razgovor u ulozi selektora natjecateljskog programa 25 FPS-a. Isti, pak, bira zajedno sa svojim kolegicama Marinom Kožul i Brankom Valjin.

S obzirom na to da naš portal pokriva industriju dokumentarnog filma, biste li mogli izdvojiti par filmova ovogodišnjeg programa koji koketiraju s dokumentaristikom?

“Ovako na prvi pogled, rekao bih da barem polovica naslova iz natjecateljskog programa jednom nogom stoji u dokumentarnom filmu. Odrednicu dokumentarno pritom shvaćam vrlo široko. Mnogi od tih filmova koriste postupke ili žanrove karakteristične za dokumentarni film – ispovijed, rekonstrukciju, filmski esej, portret, opservaciju… Međutim, ono što im daje dozu eksperimentalnosti je povećana svijest o formalnim postupcima i estetizaciji, težnja prema poetizaciji, čak i apstrakciji. Primjerice, ‘Ono što će doći je samo obećanje’ talijanske grupe Flatform, koji pokazujemo na otvaranju festivala, snimljen je na otoku iz arhipelaga pacifičke države Tuvalu, koji uslijed dizanja razine mora sve više tone. Film je napravljen u suradnji s lokalnim stanovništvom i realiziran u obliku dugačke vožnje autentičnim lokacijama, koja otočku svakodnevicu pretvara u stiliziranu apokaliptičnu viziju. Autori nam pritom ne daju nikakve informacije o kontekstu – lokaciji, ljudima, ekološkoj krizi itd. – što snimljeni prizor otvara i drugačijim čitanjima, koja nisu nužno dokumentarna.

Foto: Kadar iz filma “27 crtica o mome tati”

“Rekonstrukcija je jedna od češćih metoda koju pronalazimo u dokumentarno-eksperimetnalnim hibridima, ali ima i onih koji se dokumentarnim zapisom koriste kao polazištem za različita formalna poigravanja. Ovdje mogu izdvojiti Silvestra Kolbasa i njegov ‘Toranj’, koji čitav film gradi iz jedne snimke drona te ‘krutost 1 – 3 / 7’ austrijskog filmaša Alberta Sackla, izrazito hrabar i duhovit autoportret kojim postavlja pitanja o prolasku vremenu, starenju, tijelu, muškosti, umjetnosti i medijima, vodeći se postulatima strukturalističkog filma.

“Tu su i eseji kao što su ‘Demonsko’ Pije Borg, ‘Prepad’ Ismaëla Joffroya Chandoutisa ili ’27 crtica o mome tati’ Mikea Hoolbooma, koji kroz kombinaciju različitih medijskih izvora (arhivske snimke, internetski videi i sve ono što danas ubrajamo u found footage) analiziraju prirodu medija, arhiva i načina na koji oblikuju naš identitet i sjećanje. Iz navedenih primjera jasno je da je u ovakvim, rubnim situacijama granica između eksperimentalnog i dokumentarnog teško odrediva – nekad je to pitanje stupnja, nekad osobnog dojma. Iz tog se razloga prilikom selekcije ni ja ni moje kolegice Marina Kožul i Branka Valjin ne zamaramo klasifikacijom, nego se trudimo odabrati filmove koji nam se sviđaju, za koje vjerujemo da su formalno inovativni ili barem posebni te koje želimo podijeliti s festivalskom publikom.”

Koliko su hibridni filmovi iz kuta eksperimentalnog stvaralaštva postali normalnija/češća pojava u posljednje vrijeme? 

“Rodni hibridi u eksperimentalnom filmu toliko su česti i općeprihvaćeni, da se o njima gotovo više ni ne raspravlja kao o zasebnoj pojavi. Dio autora čak se i mršti kada ih se traži da objasne dokumentarne ili eksperimentalne elemente svoga djela. Odbacivanje takve vrste kategoriziranja prisutno je jednako među filmašima, kao i među programerima filmskih festivala usmjerenih na eksperimentalni film – dovoljno je pogledati selekcije Oberhausena, FIDMarseillea, sekcije Wavelengths u Torontu ili kratkometražne sekcije Berlina, Locarna ili Rotterdama.

“Rodna hibridnost već dugo nije tema u području eksperimentalnog filma, no jest jedna druga vrsta hibridnosti – spajanje s drugim umjetnostima, pogotovo likovnom. S jedne strane, mogli bismo reći da ni to nije ništa novo – prvu filmsku avangardu 1920-ih pokrenuli su likovnjaci, a tijekom druge filmske avangarde 1960-ih i 1970-ih o filmu i televiziji počelo se razmišljati u različitim izvedbenim (performerskim, glazbenim) i galerijskim kontekstima. No od 1990-ih godina do danas sve je teže – zapravo, gotovo pa nemoguće odrediti granicu između galerijskog videa i filma namijenjenog kinu, pa je danas gotovo pa normalno da isto djelo može biti prezentirano u različitim kontekstima. Za primjer toga ne trebamo ni izaći iz vlastitog dvorišta. ‘Još jedan odlazak’ Renate Poljak, koji pokazujemo u natjecateljskom programu festivala, ima sjajan festivalski život, što znači da ga je izvrsno prihvatila filmska publika. Istovremeno, film će biti dio multimedijalne izložbe koju Poljak priprema u Španjolskoj, pa će biti zanimljivo kako će funkcionirati u izložbenom kontekstu.

“U kontekstu hibirdnosti, tu je i internet, koji za razliku od filma i galerije nudi drugačiji odnos autora i djela, dovodi u pitanje prirodu slike, spaja visoku umjetnost i masovnu zabavu, prekoračuje granicu profesionalnog i amaterskog… Ove godine u konkurenciji nemamo radova koje bismo mogli uvrstiti u žanr koji još uvijek neformalno zovemo desktop-film, ali prošle godine imali smo ih nekoliko, od kojih je jedan – ‘Migracija slike’ Stefana Krusea – naposljetku osvojio Nagradu publike. Svaka platforma na kojoj danas gledamo audiovizualne sadržaje otvara prostor za novu vrstu hibrida, tako da se hibridnost u suvremenom eksperimentalnom filmu prvenstveno odnosi na umjetnički medij, a tek potom na filmski rod.”

Foto: Kadar iz filma “Još jedan odlazak”

Možemo li ukratko najaviti hrvatske filmove ovogodišnjeg 25 FPS-a?

“U natjecateljskom programu imamo tri hrvatska filma. Zanimljivo je da se svaki dotiče aktualnih tema iz područje ekonomije, gospodarstva i politike, no pristupa im iz drugačije perspektive. ‘Toranj’ Silvestra Kolbasa strukturalni je film baziran na dronskoj snimci Ciboninog tornja u Zagrebu, na čijoj fasadi vidimo iskrivljenu refleksiju okolnog grada. Oslanjajući se na jednu dronsku vožnju i ponavljanje istog kadra s varijacijama, Kolbasov film može se opisati kao domišljata meditacija o vrijednostima na kojima počiva hrvatska ekonomija. Renata Poljak u ‘Još jednom odlasku’ inspirirana je socijalističkim simbolima moći i utopijskim idejama te onome što je od njih ostalo u današnjem društvenom i povijesnom trenutku, dok je Mate Ugrin u ‘Praznim satima’ radio s migrantskim radnicima riječkog brodogradilišta ne bi li snimio još jedan dojmljiv prikaz žudnje. Ne mogu se sjetiti ni jednog autora koji može tako opipljivo dočarati osjećaj praznine koji za sobom ostavi netko drag tko te napusti, kao što to uspijeva njemu.” 

Koliko su se pripreme petnaestog izdanja festivala razlikovale u odnosu na prošle godine?

“S obzirom na to da 25 FPS traje samo četiri dana, programska križaljka je dosta striktno definirana: natjecateljski program čini srce festivala, zatim imamo programe žirija koji su redovito tematski organizirani, tu je i program Refleksi, otvoren hrvatskim autorima, a imamo i nekoliko programa koji se aktiviraju prema potrebi. Publika je jako dobro prihvatila program Expanded Cinema, u sklopu kojeg ugošćujemo vrhunske audiovizualne performere koji šire granice tradicionalnog shvaćanja kina i filma. Ove godine smo nakon dugo vremena vratili i Kino 23, programsku sekciju posvećenu dugometražnim filmovima, koji nisu nužno eksperimentalni, ali su nam bliski svojom temom, duhom ili formom.

“U ovom programu prikazat ćemo ‘Posljednji film’, psihodelični, revizionistički vestern Dennisa Hoppera, priču o kaskaderu koji postaje žrtvom vlastite arogancije i grandioznih snova u jednoj južnoameričkoj zemlji. Iako se radi o zbilja fascinantnoj meditaciji o srazu kultura i kolonizaciji filmskim slikama, film je gotovo uništio Hopperovu redateljsku karijeru, zbog čega je desetljećima bio gotovo nedostupan. Vrlo sam sretan da ćemo na festivalu imati priliku pokazati prošlogodišnju restauraciju filma u 4K rezoluciji, u kojoj do izražaja dolaze i njegova kompleksna montažna struktura, divna fotografija Lászlóa Kovácsa i uopće ambicioznost čitave ideje i pothvata. Ako Hopperovi suvremenici nisu bili spremni za takav film, mislim da je suvremena publika i više nego zrela da ga otkrije i pogleda novim očima!”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here