Već u prve dvije minute “Putinovih svjedoka” / “Putin’s Witnesses” / “Svideteli Putina” (2018) koji 19. rujna kreće s hrvatskom kino-turnejom, za trajanja uvodne špice, samo slikom i zvukom, bez govora, ruski redatelj Vitalij Manski znalački određuje ton i ugođajno, doživljajno tvorivo cjeline, osnovu koju želi prenijeti, a koja u ukupnom dojmu – hotimice, pretpostavljamo – nadmašuje nemalu vrijednost konkretnih informacijskih sadržaja. Detalji satnog mehanizma što otkucava, neumitan, dakako, prolazak vremena; prazni hodnici velebnog, blistavo održavanog zdanja (Kremlj?) u kojima su mnoga vrata zapečaćena; kao krišom, iz sigurne udaljenosti, špijunski neprimjetno sniman odlazak crnih limuzina okruženih u crno odjevenim motociklistima na crnim motociklima sa četvrtastim bočnim prikolicama… Sve u tišini tek uz kakav izdvojen, zatomljen zvuk poput šrobota guma na kotačima što gaze sive cestovne kocke i nenametljivo jezovitu, prigušenu glazbu Kārlisa Auzānsa što se otvoreno, ali ne i banalno, poziva na glasoviti motiv Johna Carpentera iz njegove “Noći vještica” (1978). Kamera Manskoga poslije će ući i u urede Kremlja i u predsjedničku limuzinu i na druga mjesta nedostupna običnom čeljadetu, no ozračje neproničnosti zbivanja u žarištima moći – koje će presudno obilježiti slikopis – uspješno je uspostavljeno.
Sljedećih nekoliko minuta nudi drugi stožer umjetničke konstrukcije, kao i tematsko izvorište, polazište meditacijskog, samorefleksivnog prijedloga za raspravu. Posrijedi je kućni snimak Manskoga u njegovu domu, na Silvestrovo 1999., kad predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin umjesto uobičajene televizijske pozdravne riječi narodu, neočekivano obavještava o svojoj ostavci. Do novih predsjedničkih izbora, kao vršitelj dužnosti mijenja ga dotadašnji premijer kratkoga staža Vladimir Putin. Manski snima ukućane – suprugu i dvije maloljetne kćeri – tražeći ih njihovo mišljenje o novonastaloj situaciji. One surađuju uz prosvjed jer im stalno uključena kamera glave obitelji ide na živce. Odulji prizor ucjepljuje, među inime, i intrigantan podtekst ugnjetavanja okoline tjeranjem vlastitih ideja u ime općega dobra, pod navodnicima ili bez njih. Htijući, je li, dokumentirati zbilju – u najboljoj namjeri, dakako – Manski de facto terorizira svoje najbliže, a što nije pretjerano usporediti s postupcima državnika koji teroriziraju puk u ime stvaranja bolje, svjetlije budućnosti, bilo kao demagoške floskule, bilo kao zbiljskog uvjerenja.
Spomenuto kućno poglavlje ukazuje na sagledavanje problematike Putin s privatnog, osobnog stajališta, a tako će i biti. Manski je – izvan kadra, samo glasom – pripovjedač filma i pretežito iznosi vlastita razmišljanja. Većim dijelom filma drži se suzdržano neutralno u odnosu na protagonista. Niti ga hvali, niti kudi, već uglavnom nastoji dokučiti, iz današnje perspektive, kako je Putin postao tako moćan vladar domovine, pa i svjetski državnik, i jesu li njegove veleambicije mogle biti pročitane prije dva desetljeća.
“Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.
“Putinovi svjedoci” oblikovani su gotovo u cijelosti iz arhivskog materijala, mahom onoga što ga je snimio sam Manski za potrebe fllmskog serijala “Red Tsars. Presidents Of Russia”. Kao tadašnji direktor dokumentarnog programa Ruske televizije, u ulozi nekovrsnog državnog redatelja, Manski je od 1999. do 2000. snimio TV-dokumentarce o ruskim čelnicima Gorbačovu, Jeljcinu i – Putinu. Radilo se, dakle, o osobi koja je s kamerom imala prilično slobodan pristup Kremlju, Putinu izvan Kremlja i, primjerice, stanu Borisa Jeljcina. U svojstvu člana Putinove promidžbene, predizborne ekipe, Manski je potpisao jednosatni TV film “Putin. Leap Year” (2001) kojeg se, kaže, ni danas ne stidi. I u kojemu se, s današnjim iskustvom Putin, uz kodove onomad nepoznatima i samome Manskome, može pročitati mnogo toga što 2000. nije bilo tako jasno.
Promijenilo se štošta u odnosu na tadašnja vremena, uključujući Manskoga, jednog od najcjenjenijih dokumentarista današnjice koji živi u samonametnutom latvijskom egzilu. Iako i sam priznaje (ne)posredno sudjelovanje u Putinovom dolasku na vlast, Manski u “Putinovim svjedocima” ne pere ruke, niti čisti savjest, nego prirodno i razumno sagledava prošlost nakon dvadesetogodišnjeg iskustva koje je, kako to i biva, umjereno rasvijetlilo neke tad zasjenjene nepoznanice i na čistinu izvelo ponešto što je onda moglo biti samo pitanje vjere u boljitak. Uz mnogo crne i sive (ne)boje u slici, noćnih snimaka, neurednih slikovnih viškova, pokretnu, nenametljivo nemirnu kameru i izvanredno odmjereno, tiho prijeteće oblikovanje zvuka (Anrijs Krenbergs) lišeno jačih i otvoreno dramatičnih naglasaka, “Putinovi svjedoci” o Manskijevu odnosu prema Putinu i politici znatno više svjedoče ugođajem tajnovitosti, neizvjesnosti, nedokučivosti, negoli razložnim iznošenjem (određenih) činjenica. To je, mnijemo, i bila autorova nakana.