Marija Ujević-Galetović (Zagreb, 1933.) spada među najznačajnije domaće kiparice. Kao jedna od rijetkih žena – kasnije i prva profesorica – na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirala je kiparstvo u klasi Frane Kršnića sada već daleke 1958. godine. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a njeni radovi često su izlagani van granica Hrvatske, odnosno tadašnje Jugoslavije. Skulpture Ujević-Galetović, kažu obrazovaniji i stručniji, krase monumentalnost i sposobnost ovladavanja prostorom unutar arhitektonski zadanih parametara. Neke od njenih radova susrećemo svakodnevno, poput spomenika Augustu Šenoi na križanju Vlaške i Branjugove ulice u Zagrebu, spomenika Miroslava Krleže na Dubravkinom putu, skulpture “Trkač” na Savskom nasipu itd.
Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma u natjecateljskoj konkurenciji prikazan je animirano-dokumentarni film “Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019.) autorica Martine Meštrović i Tanje Vujasinović. Dokumentarac u centar pažnje stavlja upravo njihovu bivšu profesoricu Ujević-Galetović, kojoj su na ovaj način željele odati zasluženi hommage – kao umjetnici, ali i osobi koja je svojim djelovanjem i nepokolebljivim stavom otvarala vrata brojnim ženama u dotad pretežito muškom svijetu kiparstva. Meštrović i Vujasinović izbjegavaju zamke biografskih en face dokumentaraca, pa umjesto pabirčenja po (fotografskom) memory laneu glavne protagonistice, svjedočimo nesvakidašnjem konceptu uspješnog prožimanja različitih vrsta umjetnosti kroz nazivničku formu dokumentarnog filma. Umjesto Ujević-Galetović čije odgovore slušamo u offu, njenu fizičku manifestaciju utjelovljuju oživljene ženske skulpture same kiparice – uključujući i poznatu antropomorfiziranu Ženu-mačku – čije šarolike animacije Martine Meštrović prate izgovoreno, klizeći po trodimenzionalnoj plohi stvarnih lokacija i metamorfozirajući se u najrazličitije oblike, konstantno u pokretu, konstantno težeći nečem uzvišenijem i potpunijem. Sve zapravo na tragu kiparičine umjetničke filozofije: “Uvijek ideš iznova ako nisi zadovoljan, sve dok ne osjetiš ugodan osjećaj mira dobro obavljenog posla”.
“Mačka je uvijek ženska” bez sumnje spada među najraskošnije pupoljke ovogodišnje hrvatske dokumentarističke berbe.
Ujević-Galetović sebe ne smatra feministicom. Njeni stavovi izrečeni u filmu, međutim, sugeriraju drugačije. “Žena je u prošlosti bila posjed. Otpremili su je sa singericom i svadbom”, govori umjetnica koja je na vlastitoj koži početkom pedesetih itekako osjetila testosteronom natopljenu atmosferu ALU-a. “Nepristojno je za sebe reći da si umjetnica. Ja sam teški fizički radnik”, pomalo pretjerano ističe kiparica. Bez obzira na neosporan talent, uostalom kao i većina žena u to vrijeme, Ujević-Galetović nije bila dočekana otvorenih ruku unutar okoštalih zidova man cavea, igrom ovog slučaja – kiparskog. Kao rijetka pripadnica vitalnijeg spola (“Žene su vitalnije, pokrivaju više životnih segmenata od muškaraca”), kiparica s vremenom iznutra mijenja određene stvari nabolje, dospjevši 1995. godine do povijesnog statusa redovne profesorice na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas je bolje, drugačije, naprednije, ali nije idealno, govori, jer žena još uvijek nije zauzela ravnopravnu poziciju u društvu. Za to bolje i naprednije zaslužna je i ona, koliko god u filmu pokušavala umanjiti vlastiti doprinos modernoj svakodnevici.
Tražite li sveobuhvatnu, do zadnje točke i zareza who-where-when doku-biografiju Marije Ujević-Galetović, mogli biste se razočarati dokumentarcem dvojca Meštrović-Vujasinović. Autorice ne igraju na kartu enciklopedijskog razoružavanja svojeg gledatelja (doduše, kiparičin otac Mate Ujević pokretač je Hrvatske enciklopedije), iako film ne oskudijeva nizom manje poznatih detalja iz života naše vrsne umjetnice. “Mačka je uvijek ženska” prije svega je začudno, autorefleksivno putovanje osobe naoružane britkim umom i neslomljivom ljudskim integritetom; osobe koja je pomicala umjetničke granice i razbijala rodne barijere, usput njegujući i usavršavajući prepoznatljiv umjetnički stil. Djelić te borbe sada je napokon pretočen u omamljujuć, posve unikatan audiovizualni doživljaj. “Mačka je uvijek ženska” bez sumnje spada među najraskošnije pupoljke ovogodišnje hrvatske dokumentarističke berbe.
