Nedavno je u domaću kinodistribuciju krenuo dokumentarni film “Bez naslova” / “Untitled” (2017) Michaela Glawoggera i Monike Willi, koji je privukao pažnju već zbog činjenice da je austrijski redatelj tijekom snimanja umro od malarije u Liberiji. Montažerka Monika Willi je u mnoštvu materijala i Glawoggerovih zapisa otkrila provodnu ideju i u skladu s njom film dovršila. Gledatelju se odmah sugerira perspektiva gledanja, ne bi li se nakraju oslobodila njegova imaginacija na način na koji je to Glawogger zamislio. On želi snimiti film neprekidnog trajanja, poništavajući vremenske i prostorne distance, dok se kadrovi neopterećeno smjenjuju. “Bez naslova” je ipak produkt Monike Willi, stoga se otvorilo pitanje montaže i aktivnog udjela montažera, odnosno takozvane slobode koju montažer kao autor može ili treba imati. Ta je sloboda krivo interpretirana, reći će Willi 27. travnja na masterclass gostovanju “Izazovi montaže” u zagrebačkom Dokukinu KIC neposredno prije premijere filma. Bit je u suradnji različitih figura koje u realizaciji filma sudjeluju, a čije se vizije trebaju dovesti u suodnos. Čak i kad ne bismo ulazili dublje u problematiku, “Bez naslova” otkriva montažu kao srž filma, preduvjet za ostvarivanje smislene, ritmičke i konzistentne cjeline.
Monika Willi niz je godina surađivala s dva prominentna redatelja austrijske kinematografije, spomenutim Glawoggerom (između ostaloga zajedno su radili na dokumentarnim filmovima “Smrt radnika” i “Slava kurvi”) te Michaelom Hanekeom (igrani filmovi “Ljubav”, “Bijela vrpca”, “Pijanistica”…). Na temelju iskustva i rada na rodovski i žanrovski raznovrsnim filmovima, pokušavala je pokazati neke specifičnosti vlastitog pristupa radu, kao i razlike koje različiti filmski rodovi neumitno zahtijevaju. Najvažnijom se pokazuje dinamika između montažera i redatelja, ističe Austrijanka, ne bi li prezentacijom mogućih rješenja došli do najboljeg.
Kad je u pitanju dokumentarni film, Willi pobija uvriježeno mišljenje o redatelju kao vrhovnom arbitru kojem legitimitet daje stvarno prisustvo u zabilježenoj situaciji i poznavanje konteksta snimanja. Montaža i ovdje znači odabir i rekonstrukciju u odabranom ključu pa se otvara pitanje manipulacije materijalom, no odavno je jasno da je ona jednako legitimna, kao što je ponekad i neophodna da bi se ideja u pozadini mogla iskristalizirati. U tom se smjeru Willi nadovezuje na montažu u igranom filmu, ne praveći preveliku razliku jer igrani film jest usmjereniji, ali i tu postoji mogućnost rekreacije, novog stvaranja i različitih smjerova razvoja materijala.
Opaske kojih se Willi teorijski dotaknula vječno su potentna pitanja autorstva, razumijevanja filma i načina njegove proizvodnje, odnosno imanentna su filmu samom. Za razliku od individualnog umjetničkog rada, film uključuje mnoštvo autorskih poetika i načina pristupa, koji se možda pomiruju u figuri redatelja, no zajedno, međutim, uvjetuju konačni produkt. Monika Willi svojim montažerskim iskustvom pokazuje načine poigravanja, preobrazbe i usmjeravanja snimljenog materijala. “Bez naslova” tako ostaje posveta, ne samo opservacijskom zanimanju za kulturološki nepovezane sredine u potrazi za zajedničkim, već i nizu u njemu imanentno prisutnih teorijskih pitanja. Willi nije imala namjeru dati konačna rješenja; na kraju, to je i nemoguće. Međutim, kooperativnost i komunikaciju naglasila je kao neophodne preduvjete svakog rada na filmu, barem ako je cilj nastanak umjetnički autonomnog djela.