“Jedan dan u Rijeci” – Bilo jednom u Rijeci

U svom redateljskom prvijencu “Jedan dan u Rijeci” (Jadran film, 1955.) Ante Babaja (1927. – 2010.) postavio je temelje svog autorskog stila baziranog na stilizaciji, ali i dubinskom korištenju specifičnosti određenih krajolika. Ovaj namjenski film nastao u suradnji s gradom Rijekom, Babaja je uspio realizirati na nepojmljivo deideologiziran način za ono vrijeme jer se obvezao snimiti dokumentarni film o udjelu Rijeke i Riječana u narodnooslobodilačkoj borbi. Takav film nikad nije ugledao svjetlo dana, a umjesto prodika o svijetloj budućnosti, snazi radnika i moralnoj čistoći socijalizma, Babaja je uz pomoć poezije Drage Gervaisa u naraciji, ponudio živopisan portret nekoliko stanovnika grada prikazavši ga kao živo mjesto autentičnih ljudi od krvi i mesa.

Na razini narativnog sadržaja pratimo dan u životu nekoliko pomno odabranih stanovnika Rijeke. Uz njih, glavna uloga pripada i samom gradu, njegovoj luci, brodogradilištu, ribarnici, ulicama, starom gradu Trsatu… Film je slikovno oblikovan kroz niz upečatljivih kadrova besprijekorne kompozicije kojoj pridonose i prirodno zatečene svjetlosne plohe unutar kadra, dok Babaja angažirano prati niz zanimljivih protagonista: neimenovanu damu (suptilno je naznačeno da se bavi najstarijim zanimanjem na svijetu), kapetana remorkera Dušana, njegovog sina Niku, radnika u brodogradilištu Ivu, nosača Ferdu, barbu Pepina i njegovu žena Mariju. O njima saznajemo uz pomoć muškog i ženskog glasa koji naizmjence čitaju humorno intoniran tekst isprekidan stihovima Drage Gervaisa (slavne pjesme “Tri nonice” i “Briškula”) na čakavskom dijalektu.

“Jedan dan u Rijeci” zauzima važno mjesto u povijesti domaće dokumentaristike prvenstveno zbog odmicanja od socrealističke tematske i stilske šprance. Isto je postiguto u ono vrijeme nepojmljivim premještanjem fokusa s kolektivnog na individualno, dok je film, kao i brojni drugi klasici našeg dokumentarizma, hibrid dokumentarnog i igranog, s obzirom na obilato korištenje glumljenih i režiranih scena kako bi se konstruirao stilizirani svijet primorskog gradića iz bajke kakvog sugerira i Gervaisova poezija. Pritom Babaja na sebi svojstven način miješa lirsko, dramsko i komično u neodoljivu fikcionalnu cjelinu čiju vjerodostojnost osnažuju dokumentarne sekvence grada. U igranofilmskim vinjetama naglasak je na svakodnevnim aktivnostima kao što su ljubavni susreti, dječje nepodopštine, odlazak u kupovinu, druženja klupi uz more i igranje društvenih igara. Sve ove scene nižu se efektnim, izrazito dinamičnim ritmom.

Najveću inovaciju u oblikovanju filmskog portreta grada ipak predstavlja Babajina nadahnuta upotreba režijskog postupka filma u filmu. Naime, u sceni u kojoj nosač Ferdo prati turista koji kamerom snima po gradu, gledamo vizure Rijeke kroz kameru tog došljaka, odnosno njegov film unutar filma. Babaja svojom odlukom odvažno sugerira višestrukost mogućih perspektiva u tvorbi svakog narativa. Niti jedan od njih nije konačan ili istinit, kamoli sveobuhvatan, čime se cjelina otvara modernističkoj pretpostavci imanentne subjektivnosti. Svaka priča i svaki pogled pripadaju nekome, a nitko ne može vidjeti sve. Međutim, neće svatko učiniti ograničenost vlastitog horizonta vidljivim pretvarajući upravo to u ključnu točku vlastite naracije, pogotovo kada se priča bajka o jednom gradu. U tom smislu Babaja je već svojim prvijencem zauzeo pionirsku modernističku poziciju u našoj kinematografiji – nepouzdanog, ali zavodljivog pripovjedača. Bilo jednom u Rijeci…