Posljednja tri dokumentarna filma hrvatskog redatelja Tomislava Žaje bave se osobama s mentalnim i intelektualnim poteškoćama, odnosno njihovom deinstitucionalizacijom i reintegracijom u kolotečinu, uvjetno rečeno normalne svakodnevice: i najnoviji “Susjedi” (2018), uostalom kao i “Novi dan” (2013) te “Slobodni” (2015) snimljeni su u produkciji Žajinog Gral Filma. Svi oni zajednički propovijedaju istovjetan gospel empatije, međusobnog uvažavanja, ali i porazne poruke da ovlaštene institucije, kao i društvo u cjelini, ne čini dovoljno za takve pojedince čiji je spektar poteškoća i bolesti uistinu širok: od autizma i Downovog sindroma do shizofrenije. Žaja u svojim intervjuima ističe da se u slučajevima osoba s mentalnim poteškoćama ne radi o bolesti već o stanju. Ti ljudi nisu opasni za okolinu, kaže, ali ih se svejedno truje preagresivnom farmakoterapijom i kolektivističkim, umjesto individualnim pristupom unutar zidina službenih institucija, poput raznih zavoda i centara za rehabilitaciju.
“Susjedi” ne donose eksploziju inovativnih režijskih postupaka – klasični je ovo opservacijski dokumentarac blizak televizijskoj produkciji – koji će publiku natjerati na ispunjavanje kino dvorana ili TV fotelja. Naš autor, međutim, izuzetno dobro barata problematikom, oduševljavajući nevjerojatno humanim pristupom temi i svojim subjektima, da poruka koju odašilje u svemir postaje važnija od celafona u kakav je upakirana. “Daleko sazviježđe” / “Distant Constellation” (2017) tursko-američke autorice Shevaun Mizrahi, film o zaboravljenim duhovima turskog staračkog doma, prikazan na prošlogodišnjem Human Rights Film Festivala, blizak je, primjerice, međunarodni srodnik Žajinom filmu, odmjeren i zainteresiran, autorski promišljen i društveno angažiran u isto vrijeme.
Žajini likovi ljudi su od krvi i mesa, osobe s imenom i prezimenom, profesijom, prošlošću. Sličnim željama i istovjetnim nagonima, poput svih ostalih smrtnih supatnika.
U centru zbivanja “Susjeda” nalaze se štićenici osječkog Doma za psihičke bolesne odrasle osobe, koji se nalaze u svojevrsnom, bar za Hrvatsku, pilot-programu skidanja boja i selidbe u privatne stambene prostore gdje će pokušati ostvariti san samostalnog života. Domska svakodnevica, svjedočimo kroz brojne kadrove, i nije baš bajna: pojedinci svih životnih dobi bezvoljno tumaraju hodnicima, neki gledaju u daljinu, neki se pokušavaju ugrijati uz radijator, neki puše samo da bi ispunili beskonačne sate i dane, razmišljajući o bogzna čemu. Pogled izvan ispunjava neveliko dvorište, prošarano lokvama i okupano svježim kapljicama neumorne kiše. Ima li nade za ove zaboravljene ljude?
Žaja je uvjeren da ima, pa kao vrag od tamjana bježi od gledateljske samilosti. Njegovi likovi ljudi su od krvi i mesa, osobe s imenom i prezimenom, profesijom, prošlošću. Sličnim željama i istovjetnim nagonima, poput svih ostalih smrtnih supatnika. Znanjem, čak i ambicijama u pojedinim slučajevima. I ljubavnim pričama. Emotivnih, čak i bolnih trenutaka u “Susjedima” ne nedostaje, ali svi su oni protkani nitima autentičnosti, autora koji se u potpunosti podredio temi i svojim protagonistima. Niz je scena koje će prosječno empatičnom gledatelju stegnuti grlo, poput bake koja traži izgubljenog i voljenog mačka, do ljubavnog para kojem je želja imati potomstvo. Poruka da između nas i njih nema naročite razlike, sa svim odgovornostima koje takvo djelovanje i razmišljanje nosi sa sobom, velika je poput Velebita. I nezanemariva. Više ne.
