Iz mora godišnje produkcije šabloniziranih dokumentaraca svako toliko izroni poneki film sazdan od drugačijeg materijala, koji se od svijeta u kojem živimo aktivno trudi učiniti bolje mjesto. Takav je i Huluov “Crime + Punishment” (2018) Amerikanca Stephena Mainga, nagrađen Posebnom nagradom žirija na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, koji problematizira kvote uhićenja američke policije. Ova već neko vrijeme protuzakonita praksa označava određeni broj mjesečnih privođenja koja svaki policajac na terenu mora odraditi, sve kako bi represivni aparat nesmetano nastavio brujati podmazan novcem od kazni i jamčevina. Ciljana skupina ovih uhićenja mladi su muškarci crne ili latino rase, starosti između 14 i 21 godine. Njihovi slučajevi najčešće će kasnije biti odbačeni na sudu, ali već uhodani sustav koji uništava brojne mlade živote i stvara sve veći broj kriminalaca s ciljem lake zarade, ne uzbuđuju previše slične trivijalnosti. Policajci koji ne odrade propisanu kvotu uhićenja i privođenja postat će žrtvama odmazde svojih kolega i nadređenih, dok će rezultati njihovog rada u izvješćima biti prikazani u negativnom svjetlu. U konačnici će ovi pojedinci biti premješteni na manje ugodne zadatke, na koncu možda čak i otpušteni. Izvan zakona ili ne, sistem s kvotama i dalje je živo prisutan u njujorškoj policiji, o čemu svjedoči Maingov dokumentarac kroz priču o dvanaest hrabrih zaposlenika NYPD-a koji su se tom principu suprostavili tužbom. Osim njih, protiv ovog korumpiranog sustava bori se i privatni istražitelj Manuel Manny Gomez, nekoć i sam policajac, koji je karijeru posvetio istraživanju slučajeva nevinih mladića uhićenih bez pravog razloga.
Jedan od slučajeva u središtu pozornosti onaj je mladog Pedra Hernandeza optuženog za pucnjavu u kojoj nije sudjelovao. Film tako iz dvije različite pozicije baca svjetlo na korumpiranost sustava čije su žrtve jednako i mladi uhićenici, koliko i policajci kojima savjest ne dopušta obavljati svoj posao u skladu sa štetnom direktivom iz samog vrha policije. Znatan dio Maingovoga filma sniman je u tajnosti, skrivenim kamerama čiji zapisi pojačavaju dojam opasnosti u koju se upuštaju policajci spremni raskrinkati truli sistem u čijem su okviru primorani djelovati. Jedna od takvih upečatljivijih scena odnosi se na prizore maltretiranje policajca Sandyja Gonzalesa od strane vlastitih kolega. Na drugom mjestu vidjet ćemo policajca iz kvote dvanaestorice otpisanih kako umeće minijaturnu videokameru u ručni sat, kako bi došao do opipljivog dokaza određivanja protuzakonitih kvota na sastancima.
“Crime + Punishment” jedan je od značajnijih angažiranih filmskih postignuća u posljednje vrijeme, barem što se tiče američke dokumentaristike.
Samom dokumentarcu nedostaje katarzični epilog ispravljene nepravde, ali “Crime + Punishment” ipak i više nego zadovoljavajuće obavlja svoj posao upućivanja na stvarni problem, sudjelujući kao bitan korak prema njegovu eventualnom razrješenju. Referirajući se na najslavnijeg policijskog zviždača u Americi, Franka Serpica, o kojem je Sidney Lumet snimio slavni film s Alom Pacinom u naslovnoj ulozi, jedan od aktera filma kaže: “Svi se borimo za iste stvari. Svaki put kad su Serpico i ostali nešto pokušali, isprva su bili ušutkani. Ali su ustrajali. Znamo da se borimo za pravu stvar i na kraju ćemo pobijediti”. Usporedbe sa “Serpicom” (1973) neizbježne su jer Maingov dokumentarac prokazuje korupciju unutar njujorške policije, a sličan slučaj obrađuje i “The Seven Five” (2014) američkog redatelja Tillera Russela koji se bavi događajima iz osamdesetih, što upućuje na nepromijenjenu i trulu NYPD-evsku srž kroz desetljeća. Postoji, naravno, i ona druga strana medalje s poštenim policajcima spremnih iznutra se suprotstaviti trulom sistemu, pa dokumentarci poput “Crime + Punishment” u istoj mjeri gledatelja pune nadom koliko i pravedničkim gnjevom.
“C + P” je na impresivan način rekao što je trebao reći u svojih nešto manje od dva sata trajanja, iako oštrije montažerske škare koje bi film skratile dobrih dvadesetak minuta, također ne bi bile na odmet. Prije svega se to moglo postići izbacivanjem određenih non sequitura koje ne proširuju dovoljno kontekst same priče. Drugi, manje značajan nedostatak, predstavljaju često nečitljivi hard coded titlovi manje razumljivih audio sadržaja poput tajno snimljenih telefonskih razgovora. No, ove stvari uvelike blijede u usporedbi s važnošću filma na području zalaganja za pravedniji sustav provedbe zakona i reda na terenu, što ga čini jednim od značajnijih društveno angažiranih filmskih postignuća u posljednje vrijeme, barem što se tiče američke dokumentaristike.
