Recenzije56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" -...

56. Viennale: “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” – Slika marginalizovane crne Amerike

|

Iz Beča za Dokumentarni.net: Marko Stojiljković

Iako je Viennale jedan od najznačajnijih, najtemeljitije programiranih i kreativno najhrabrijih svetskih netakmičarskih (audience) festivala, na njegov program u prošlosti nisu bili uvrštavani filmovi Roberta Minervinija, italijanskog autora koji važi za genija u smislu spajanja dokumentarnog i fiktivnog. Ove godine taj je propust ispravljen s kamatom – ne samo da je prikazan njegov najnoviji naslov sa Venecije, “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” (2018), već je u Beču upriličena retrospektiva svih dosadašnjih Minervinijevih filmova, među kojima se ranija dva, “The Passage” (2011) i “Low Tide” (2012), svrstavaju više u igrane, a kasnija dva, “Zaustavi otkucaje srca” / “Stop the Pounding Heart” / “Ferma il tuo cuore in affanno” (2013) i “Druga strana” / “The Other Side”/ “Louisiana: The Other Side” (2015), u dokumentarne. Istini za volju, kod Minervinija su granice između ta dva pola često zamućene i on ih često prelazi. Rezultat je, bez obzira na formalnu etiketu, sličan: njegovi filmovi ultrarealistično govore o društvenoj margini, a u njima naturščici igraju sami sebe s manje ili više scenarističke strukture, rušeći na taj način dihotomiju između vlastite ličnosti i konkretne uloge. Takvi filmovi prate se poput igranih, u pravcu kojeg možemo nazvati novim neorealizmom, samo prilagođenim američkom kontinentu gde italijanski sineasta stvara, i 21. stoleću.

“What You Gonna Do When the World’s on Fire” najkonvencionalniji je i najčistiji Minervinijev dokumentarac u kojem se autorova jedina intervencija ogleda u smislu forme (crno-bela fotografija Minervinijevog stalnog saradnika Diega Romera Suareza-Llanosa čiji su oštri kontrasti ovde iskorišteni do konca, kamera koja fluidno prati subjekte s fokusom na njihova lica, odsustvo muzike, naracije ili komentara), dok u smislu sadržine autor radi selekciju iz obilja dugo i pažljivo snimanog materijala. Njime Minervini nastavlja svoju unikatnu poetiku o američkoj margini, ali sada je u priči i faktor rase. Autor, naime, po prvi put u svojoj karijeri, usto i kao jedan od retkih belih i neameričkih autora, pokazuje iskren interes za probleme crne Amerike, uspevši otvoriti svoje poslovično nepoverljive subjekte.

Minervinijeva originalna ideja bila je snimiti dokumentarac o crnačkoj južnjačkoj muzici s fokusom na jazz i blues, uz ispitivanje društvenih okolnosti nastanka i razvoja dotičnih pravaca. Od toga je odustao jer mu se, kako kaže, u ovom trenutku učinilo akademskim i nadmenim ispitivati takve stvari i davati svoj glas kulturi koja nije njegova, pa je umesto toga rešio ukazati na turbulentni društveni trenutak obeležen porastom rasizma, pokretom Black Lives Matter, ali i sve jačim ekonomskim i socijalnim pritiscima na ionako marginalizovane Afroamerikance u Louisiani, kao i na njihov otpor novonastalim okolnostima koji se može opisati kao stvaranje neformalnih zajednica.

Kulturološki aspekt jasan je isključivo u priči koja okružuje sam film. Ista prati pripreme za Mardi Gras, poznati karneval u New Orleansu gde se lokalno pleme oblači u indijanske nošnje time odajući počast prvim stanovnicima Amerike. Ostale tri priče su, međutim, odvojene, ali paralelno izmontirane kako bi se stekao dojam njihove vremenske simultanosti. Poveznica s muzikom možda je Judy Hill, pevačica i bivša ovisnica, danas ponosna vlasnica jednog bara. To, međutim, nije priča o uspehu jer je Hill u stalnoj opasnosti izgubiti bar zbog loše poslovne klime i pritiska džentrifikacije, a s njim ne samo sredstva za život, nego i krov nad glavom. Judy svejedno ne odustaje, ni od bara ni od pomaganja pojedincima u težoj situaciji od njene.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

Druga priča prati dva dečaka, polubraću Ronalda i Titusa, od kojih prvi polako ulazi u pubertet, dok drugi pohađa neki od nižih razreda osnovne škole. Odnos i odrastanje dečaka obeleženo je gluvarenjem, strahom od opasnosti ulice i potrebom izgradnje mentalne čvrstine. Njihova prezaposlena majka pokušava održati disciplinu i usaditi im temeljne vrednosti poštenja. Treća priča može se smatrati otvoreno političkom jer prati aktivnosti organizacije New Black Panther Party for Self-Defense (Nova partija Crnih pantera za samoodbranu), kako u smislu protesta pred policijom zbog odsustva istrage u slučaju rasno motiviranih zločina i njihovog ideološko-aktivističkog rada, tako i u smislu njihovog angažmana u zajednici i humanitarnih akcija. Autor u poseban fokus baca njihovu glasnogovornicu i, čini se, predvodnicu i ideologinju, Krystal Muhammad čija energija fiksira pažnju na sebe.

Minervini i u “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” ostaje dosledan sebi pa ga više zanima portret položaja Afroamerikanaca iz više uglova, problematike koja nije samo rasna već i klasna. U tom smislu i ne smeta autorovo odsustvo očitovanja o novim Crnim panterima, njihovim sloganima poput Black Power, levičarsko-revolucionarnoj retorici pomešanoj s crnačkim nacionalizmom i militantnoj ikonografiji u kojoj svoje mesto nalaze i duge cevi. Pokret verovatno možemo posmatrati iz ugla teške margine, antipoda belim južnjačkim militaristima kakve smo imali prilike videti u drugom, asimetrično kraćem delu prethodnog Minervinijevog filma “Druga strana”, ali svakako predstavljaju nečiji glas.

Svet i dalje gori i čini se da malo ko tu zna šta čini i šta mu je činiti. U takvom vremenu valja raditi ono što radi i Minervini: biti na licu mesta, promatrati, osluškivati i pokušati razumeti. A iznad svega, nastupati i pristupati humano, pa u prvi plan staviti žive ljude, a ne bezlične političke procese.

"What You Gonna Do When the World’s on Fire?"
Scenarij i režija: Roberto Minervini
Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi
Direktor fotografije: Diego Romero
Montaža: Marie-Hélène Dozo
Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska
Godina proizvodnje: 2018.
Trajanje: 123 minute

Povezani tekstovi

78. Filmski festival u Locarnu: “Koze!” – Pre i posle (i posle) uzvičnika

Novi film Tonćija Gaćine - "Koze" (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.), prikazan je na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.

23. Tabor New Frame Film Festival: Nespokoj po kontinentima

U tri natjecateljska programa 23. Tabor New Frame Festivala, održanog 4. i 5. srpnja, prikazano je 49 filmova svih rodova iz 32 zemlje.

78. Filmski festival u Locarnu: “Solitudes” – Na toplotnoj karti

Samoće u množini - sugeriše McKennin film "Solitudes" (2025) - ipak su manje usamljene od one u jednini, s velikim "S".

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Sunčica Ana Veldić: “Ljudi se kroz odnos s mačkama otvaraju i puštaju me u svoj ambijent da bilježim kako žive i razmišljaju”

Na 23. Liburnia Film Festivalu svjetsku će premijeru doživjeti novi film Sunčice Ane Veldić, "O mačkama i ljudima" (3D2DAnimatori, 2025.).

78. Filmski festival u Locarnu: “Slet 1988” – Glič u fiskulturi

Iako nesumnjivo promišljen i zaokružen, "Slet 1988" Marte Popivode čini se prekratkim za dublje preispitivanje svih pomenutih odnosa.

Urušene riječi, razlomljene slike

Rithy Panh pisanju pristupa kao sredstvu upozorenja potencijalne publike na razmjere i lakoću atrociteta u ime pogrešno protumačenih ideala.

78. Filmski festival u Locarnu: “Koze!” – Pre i posle (i posle) uzvičnika

Novi film Tonćija Gaćine - "Koze" (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.), prikazan je na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.

23. Tabor New Frame Film Festival: Nespokoj po kontinentima

U tri natjecateljska programa 23. Tabor New Frame Festivala, održanog 4. i 5. srpnja, prikazano je 49 filmova svih rodova iz 32 zemlje.

78. Filmski festival u Locarnu: “Solitudes” – Na toplotnoj karti

Samoće u množini - sugeriše McKennin film "Solitudes" (2025) - ipak su manje usamljene od one u jednini, s velikim "S".

72. Pulski filmski festival: “Vude, ti si pobijedio” – Drug i gospodin

"Vude, ti si pobijedio" (2025) o Dušanu Vukotiću Vudu, sadrži znatnu količinu vrsno oblikovanih scena i zanimljivih motiva.

“Medo u šparogama” Ivana Grgura u programu 50. TIFF-a!

"Medo u šparogama" (Zagreb film, 2025.) redatelja Ivana Grgura ušao je u službeni program 50. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu.

Poznat program 23. Liburnia Film Festivala

Ovogodišnji, 23. Liburnia Film Festival, održava se od 26. do 30. kolovoza na nekoliko lokacija u Opatiji.

Najpogodnije mjesto

Čudesna, ugrožena arhitektura Gruzije broji mnoge fascinantne projekte u skladnoj komunikaciji s krajolikom.
Scenarij i režija: Roberto Minervini<br> Producenti: Roberto Minervini, Denise Lee i Paolo Benzi<br> Direktor fotografije: Diego Romero<br> Montaža: Marie-Hélène Dozo <br> Zemlje podrijetla: Italija / SAD / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2018.<br> Trajanje: 123 minute56. Viennale: "What You Gonna Do When the World’s on Fire?" - Slika marginalizovane crne Amerike