Od početaka antičke filozofije, preko razdoblja prosvjetiteljstva s tabulom rasom Johna Lockea, do razvoja eugenike i genetike ponašanja i još dalje do moderne psihologije, mislioci i znanstvenici trude se odgovoriti na pitanje koliko na razvoj pojedinca utječe priroda, a koliko pak, od roditeljskog odgoja do životnih uvjeta, okolina u kojoj se osoba nalazi. Ovo pitanje na neobičan način postaje centralnim sastojkom dokumentarca “Three Identical Strangers” (2018) britanskog redatelja Tima Wardlea, koji se, osim Posebne nagrade žirija na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu, nošen ozbiljnošću teme, kao i izrazito zanimljivom ljudskom pričom na kojoj se temelji, sve češće stavlja u krug ozbiljnijih konkurenata za narednog Oscara u konkurenciji dokumentarnog filma.
Priča Wardleovog filma toliko je nevjerojatna da i jedan od njihovih protagonista na samom početku izgovara kako u nju ne bi vjerovao da se nije dogodila upravo njemu. Riječ je o Bobbyju Shafranu, čiji prvi fakultetski dan 1980. godine promatramo rekreiran u uvodnim minutama filma. Ovaj devetnaestogodišnji Amerikanac na svoje iznenađenje tamo biva dočekan pozdravima i zagrljajima svojih budućih kolega koje još nije imao priliku upoznati, a koji ga oslovljavaju po imenu Eddy. Bobby uskoro saznaje za postojanje dvojnika s kojim dijeli i datum rođenja, a kad obojica shvate da ih povezuje i čin usvojenja, postaje jasno da je riječ o braći blizancima razdvojenima nakon rođenja. Da stvar bude još luđa, nakon objave vijesti u novinama, javlja se i treći brat, David, pa ovaj trojac preko noći postaje slavan u ondašnjem obliku viralne vijesti, uživajući u ponovnom susretu i nadoknađivanju propuštenoga u djetinjstvu.
Bez obzira na nedostatak formalnog razrješenja svih nedoumica vezanih za slučaj, tema “Three Identical Strangers” toliko je zanimljiva da ga čini vrijednim filmom koji od tople ljudske priče postaje filozofskim materijalom, postavljajući pitanje moralnosti u plaćanju cijene odgovora na određene znanstvene dvojbe.
U pozadini pojavljivanja u televizijskim emisijama i filmovima te pokretanja zajedničkog hit-restorana, momci istražuju i razloge njihova razdvajanja, uslijed kojeg dolaze do prilično šokantnih saznanja. Naime, izgleda kako su braća bila dijelom prilično mračnog eksperimenta koji je u praksi trebao odgovoriti na pitanje iz uvodnog odlomka. Jedan brat tako je našao dom u radničkoj obitelji, drugi pak u jednoj iz srednje klase, a treći u dobrostojećoj s ocem liječnikom. Polako ispod svih njihovih sličnosti koje su sami, kao i mediji, potencirali (puše iste cigarete, sviđaju im se starije žene, vole iste stvari…), individualne razlike utjecaja okoline na njih postaju sve izraženije do trenutka kada se i tragedija ne uplete u cijelu priču. O tom utjecaju možda najviše govori scena u kojoj otkrivamo kako je upravo sinu iz najbogatije obitelji sudbina odredila najnesretniju okolinu za odrastanje. Premda “Three Identical Strangers” ne može odgovoriti na sva svoja postavljena pitanja, budući da rezultati istraživanja nikada nisu objavljeni (i ne mogu biti do 2065., kada se očekuje da svi subjekti – a ovaj trojac nije jedini – više neće biti među živima), kako film odmiče, postaje sve jasnije da je, unatoč brojnim genskim sličnostima, upravo okolina najzaslužnija za izgradnju trojca kao osoba.
Bez obzira na nedostatak formalnog razrješenja svih nedoumica vezanih za slučaj, tema “Three Identical Strangers” toliko je zanimljiva da ga čini vrijednim filmom koji od tople ljudske priče postaje filozofskim materijalom, postavljajući pitanje moralnosti u plaćanju cijene odgovora na određene znanstvene dvojbe. Sama izvedba dokumentarca je dinamična, ilustrirana arhivskom građom u vidu kućnih snimaka iz osamdesetih te kroz razgovore sa samom braćom i njihovim obiteljima, ljudima koji su istraživanje provodili, kao i osvajačem Pulitzera, novinarom Lawrenceom Wrightom koji je u ovoj priči nanjušio krv. U konačnici je ipak nemoguće ne upitati se koliko je napredak u traženju odgovora na vjekovječna pitanja ljudske rase vrijedan traume nesvjesnih subjekata ovog ili sličnih ispitivanja na tankoj granici etičnosti. Odgovor valja potražiti u crtama lica danas sredovječnih muškaraca koji ne mogu bez propitivanja drugačijeg odigravanja događaja iz prošlosti: kakav bi im život bio bez sudjelovanja u eksperimentu poput pokusnih kunića, započetom bez razmišljanja odgovornih o posljedicama svojih postupaka na tri mlada života.