Ponekad su minimalizam i koncentracija na pročišćene prizore put da se na estetskom i autorskom planu izrazi više no što bi to omogućio manirizam ili dijaloški koncipiran dokumentarni film. U filmu “Kamena kornjača” / “Turtle Rock” (2017) mladi kineski redatelj Xiao Xiao, u maniri Wang Binga, strpljivo gradi studiju kineske provincije, u kojoj je vizualna ekspresivnost svakog pojedinog kadra pandan zabilježenom sadržaju. Pomnom strukturom sabire ritualnost kretnji, jednako očitovanih u pokretu kamere, pristupu svakodnevici stanovnika zabačenog sela, radu ili obrednim praksama. Pritom se vješto poigrava pretpostavljenim gledateljem, zamjenom pozicija tragajući za istovjetnošću naoko nesumjerljivih pozicija.
Kamena kornjača zabačeno je kinesko selo neokrznuto protjecanjem vremena. I sam odrastao u tom selu, Xiao Xiao polaganim kretnjama kamere manifestirat će nepromjenjivi tok zbivanja, a promjenama perspektive naglasiti detalje koji suptilno poentiraju ono naslućeno u prethodnom kadru. No funkcija se kuta snimanja ne iscrpljuje u objektivnom izvještavanju, već jasno označava poziciju autora kojem se protagonisti uvijek iznova obraćaju. Igra tu ne staje, Xiao Xiao nikad eksplicitno ne odaje svoju prisutnost, već gledateljevoj imaginaciji otvara mogućnost suživljavanja. Pritom kamera preuzima ulogu oka, a iz kadra se detalji prirodno gube uz kreiranje svijesti o njihovoj nevidljivoj prisutnosti.
“Kamena kornjača” začudna je kao i njeno ime, a film vješto balansira između oniričkog karaktera i čvrstih granica realiteta
Kamera je gost, baš kao Xiao ili gledatelj. Gost koji doduše ne želi poremetiti ravnotežu, ali koji je samim svojim prisustvom remetilački faktor. Koncentracija se s razgovora suptilno premješta na sitnice koje trenutno zaokupljaju pažnju poput mačke koja hoda ili psa koji leži, gubeći iz fokusa one likove zbog kojih smo se u nekom prostoru naizgled našli. Neprekidno kontrapunktiranje objektivnog zapažanja obilježenog totalima pejzaža i naglašeno subjektivnog uranjanja u atmosferu, gotovo da postaje metafilmski komentar sugestivnosti imanentne snimanju. Naglašen i autentičan zvuk unosi novi dimenziju, pomalo paradoksalno intenzivirajući poetičku snagu crno-bijele fotografije.
“Kamena kornjača” začudna je kao i njeno ime, a film vješto balansira između oniričkog karaktera i čvrstih granica realiteta. Ipak, socijalna stvarnost neprekidno prijeti, obilježava likove i uvjetuje njihove odluke. Xiaov pogled redovito se zaustavlja na grubom radu, rutiniranim pokretima kućnih poslova, naglašavajući isprepletenost svjetovnog i sakralnog u životu ove izolirane zajednice. Naglašena meditativnost “Kamenu kornjaču” pretvara u esejističko propitivanje zatečenog, dok poigravanje filmskim sredstvima zabilježenom sadržaju umnožava značenja. Uspjeh filma krije se u filmski razrađenom i autorski obilježenom pristupu, koji je istovremeno i posveta i komentar, ali i crtica o životu oslobođenom suvremenih neuroza, u kojem pogled još zahvaća duboko u realitet.
