“Žemsko” – Njena četiri zida

Intimu je lako bilježiti, no za pretvaranje takvog zapisa u umjetnički čin potrebna je disciplina samokritike i preciznost autorske vizije. Kao što svaki dnevnik nije nužno umjetnička proza, tako ni svaki filmski zapis nastao u intimnim uvjetima nije nužno Sedma umjetnost. Ono što među ljudskim jedinkama rasprostranjen čin bilježenja svojih emocionalnih amplituda pretvara u univerzalno komunikacijsko sredstvo sposobno emanirati nedokučivi, a za umjetnost specifičan višak značenja, jest vještina samooblikovanja u kojem je subjekt koji stvara ujedno i objekt vlastitog djela. Ovakav je umjetnički proces izrazito specifičan, a u suvremenom ga je hrvatskom filmu najuspješnije oprimjerio Pero Kvesić svojim kasnim filmskim debijem “Dum spiro spero” (Factum, 2016.). No, ta i takva dnevničko-intimistička praksa postoji u našem filmu barem pedeset godina, još od povijesne 1968. kada je Tatjana Ivanišević zvana Dunja u Kino klubu Split snimila svoj prvi i jedini, zapanjujuće moderan film znakovitog naziva “Žemsko”.

Tatjana Ivanišević (1942. – 2014.), samozatajna pjesnikinja, po struci i karijeri profesorica povijesti, sredinom burnih šezdesetih završila je filmsku školu Kino kluba Split u kojem je tada svoje prve filmove radila krema hrvatske eksperimentalne tradicije, poput Ivana Martinca, Lordana Zafranovića, Ranka Kursara i Ante Verzottija. Nakon konačnog zelenog svjetla njenom autorskom konceptu od strane muških klupskih kolega, Dunja upošljava dežurnog snimatelja Kino kluba Split, Andriju Pivčevića, za poslove iza kamere, dok je pred nju postavila muzu Lordana Zafranovića, prelijepu Iskru Kuzmanić. Šestominutni film nastao na nekoliko metara 8-milimetarske vrpce u boji, nije bio javno prikazivan idućih devetnaest godina, da bi 1987. izronio na 10. Saboru alternativnog filma i konačno ušao u povijest kao prvi hrvatski ženski, ili kako neki vole reći feministički film. “Žemsko”, međutim, neusporedivo bolje i važnije od sličnih etiketa, opisuje pridjev – intimistički.

Film bilježi intimnu dokolicu djevojke koja unutar svoja četiri zida, pod vlastitim uvjetima, može biti što želi. U maloj slobodnoj enklavi ona uživa u svojoj i tuđoj ljepoti opijajući se glazbom, umjetnošću i fantazijama. Na djevojčinom zidu John Lennon oživljava kao svojevrsni princ na bijelom konju, ultimativni objekt junakinjine žudnje, dok njegova obrada klasika “Stand By Me” glazbeno obogaćuje prvu polovicu filma na razmeđi eksperimentalnog, igranog i dokumentarnog roda. Izrazito dinamični, dubinski likovno mišljeni kadrovi koji se često nalaze na granici apstraktnog, a čiji unutarnji elan Lennonova glazba sjajno podcrtava, prate djevojku u njenom prepuštanju maštarenju. Ono se sastoji od odlaska u umjetne rajeve što ih pružaju rock glazba, modni časopisi, ali i Michelangelov David kojeg dugo promatra na malenoj knjiškoj reprodukciji. No ova mala privatna rajska oaza – uklesana u zidove intimnog prostora i odvojena od vanjskog svijeta – prije svega je utočište djevojke osuđene živjeti svoje snove izvan krutih pogleda stvarnosti. Stoga Dunja film završava pogledom kroz prozor, kadrom drevne splitske ulice u Dioklecijanovoj palači i poprištu užurbanih koraka anonimnih prolaznika posvema nesvjesnih paralelnog svemira zanesene djevojke, tik iznad njihovih glava. Nakon betoniranja okrutnog procijepa između želja i stvarnosti, Tatjana Ivanišević kameru usmjerava visoko prema nebu, nepokolebljivo zumirajući ideal slobode što ga utjelovljuju nedostižna nebesa.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.