“Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji” – Na igralištu Povijesti

Sadašnjost je osuđena da jednom postane prošlost i tako izgubi mogućnost izbora kako želi biti viđena i shvaćena. A prošlost je predmet Povijesti, najvarljivije i najnestalnije među disciplinama. Sadašnjost je moguće konzervirati dokumentarnim filmom koji osim stvarnosti kao takve, konzervira i njeno vlastito samorazumijevanje. Izloženo leći Povijesti, ono često kasnije poprima dimenzije najprije tragedije, a u konačnici i farse. Dokumentarni film “Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji” datiran u burnu 1948. godinu, vrlo je brzo nakon svog nastanka mogao biti doživljen kao komedija i farsa, iako je njegova namjera i svrha bila upravo suprotna. Nastao kao državni film mlade Titove Jugoslavije, ostvarenje Milana Katića (1900. – 1969.) prikazuje zahvalnost i bratstvo sa Sovjetskim savezom čiji su vojnici pomogli obraniti ove prostore od fašista i nacista, koje jedno od postojećih povijesnih očišta stavlja pod zajednički okupatorski nazivnik. No, u godini nastanka “Spomenika”, Josip Broz Tito okreće leđa Staljinu, a svijet vječno uklesanog zajedništva iz Katićeva propagandnog filma, u čas postaje stvar prošlosti, one koja se ponavlja kao farsična tragedija. Još iste te, povijesne 1948., više nije bilo ni traga “ljubavi i zahvalnosti jugoslavenskog naroda Crvenoj armiji” kako se grandiozno navodi u podnaslovu filma.

Tema Katićeva izvanredno režiranog dokumentarca nastanak je spomenika zahvalnosti Crvenoj armiji, podignutoga na dunavskoj Batinoj Skeli gdje stoji i danas. U uvodnoj animiranoj sekvenci redatelj u maniri trilera prikazuje tijek Batinske bitke u kojoj su antifašističke snage sastavljene od Trećeg ukrajinskog fronta i pukovnija jugoslavenske armije prešle Dunav i prisilile Nijemce na uzmak. Nakon apstraktno-animiranog uvida u ratni sukob, vraćamo se sadašnjosti posjete mjesta bitke od strane autora spomenika i velikog državotvornog kipara, Antuna Augustinčića, koji se raspituje o junaštvu palih boraca. Središnji dio filma, osim dokumentarnih snimki oslobođenja Beograda, odlazi i na kadrove rada na monumentalnoj skulpturi koju ovaj kipar iz zagorskog Klanjca radi najprije u sadri, kao pripremu za brončani odljev. Katić kamerom bilježi kako Augustinčiću u ateljeu pomažu i drugi veliki majstori poput Frana Kršinića. Autoru nije bilo teško kamerom otploviti ni do Pučišća na Braču, odakle je dopreman kamen za postolje. Vrhunac i finale filma rezervirani su, naravno, za svečano otvorenje grandiozne skulpture uz prisutnost državnog vrha i samog Augustinčića.

Sva obilježja ove spomeničke plastike možemo prenijeti i na sam film – oba su djela majstorski izvedena i dojmljiva u svojoj klasično mišljenoj formi, no od razine remek-djela dijeli ih uteg ideologiziranog sadržaja koji (p)ostaje banalan radi nužnosti nedvosmislene poruke zavijene u epsku masku. A jednodimenzionalnost ne može biti ni tragična ni epska, tek komična. Ipak, Katić vješto bilježi sve etape izrade skulpture kao i njeno postavljanje, na isti način kao što je Augustinčić izradio sve elemente spomenika. Njihov stil klasičan je i glorificirajući, besprijekorno državotvoran i mitotvoran; u svom pristupu direktan i otvoren. Poetika je to koju od državotvornih uradaka jedne Leni Riefenstahl ili Alberta Speera dijeli naivnost i neposrednost da je ono što se prikazuje uistinu zalog humanije budućnosti. Milan Katić nesumnjivo spada u red dežurnih redatelja državnog vrha, koji je zanat pekao još u NDH-u radeći, primjerice, s Miletićem i Marjanovićem na slavnom dugometražnom igranom filmu “Lisinski” iz 1944. godine. Grijesi mu nakon rata ipak bivaju oprošteni, pa se zdušno prima režiranja dokumentaraca znakovitih naslova poput “Proslava 1. maja 1946.” (1946), “Snaga i mladost” (1946), “Na izbore” (1946) i “Iz tame u svjetlo” (1947). U svima njima manifestira zanatsko majstorstvo, funkcijski uvijek podloženo ideološkom cilju, ali zato ništa manje maestralno. Teme Katićevih filmova povijest je pretvorila u farsu, no njegova umjetnost položila je test vremena, nastavljajući zračiti autentičnom autorskom vještinom koja pripada jednoj drugoj i vjerujemo puno manje varljivoj povijesti – onoj filmskoj.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.