Recenzije15. LFF: "Pijana ulica" - Kult ulice i identitet grada

15. LFF: “Pijana ulica” – Kult ulice i identitet grada

|

Riječki filmolog, redatelj, oblikovatelj videa i producent Marin Lukanović, autor je niza dokumentarnih filmova koji tematiziraju ovaj hrvatski lučki grad. Njegov prvi rad po završetku studija filmologije u Bologni, kratka je komična minijatura “Standardna priča” (2005), nagrađena u off-programu Pulskog filmskog festivala 2005. godine. Ovaj petominutni film skreće pozornost na uvjete svog nastanka: tijekom povratka s noćnog izlaska redatelj odluči snimiti neobičnu situaciju, radnike vučne službe i policajce na bizarnom zadatku micanja automobila s uličnih stupića. U Lukanovićevoj filmografiji nalazi se i dokumentarni spomenik bivšoj riječkoj tvornici Rikard Benčić (“Rikard Benčić, na primjer”, 2008.), promotivni dokumentarni film o zgradi riječkog HNK-a (“Kazalište, po riječki”, 2010.) te zapaženi dokumentarac “Delta – obilje umjetnosti” (2015) o korištenju bivših industrijskih prostora za razvoj kulturne i umjetničke scene u Rijeci.

Autorov najnoviji film, “Pijana ulica” (2017) u produkciji Filmaktiva, odiše osobnom povezanošću s ulicom koju snima i u kojoj živi, ali otkriva i nesvjesnu proračunatost u definiranju riječkog identiteta. Ovaj polusatni opservacijski dokumentarac filmska je posveta riječkoj Jedrarskoj ulici u centru grada, s režijskim i snimateljskim potpisom njenog stanovnika, koji osobitu važnost polaže na izgradnju atmosfere kultne riječke ulice, oslanjajući se na njene vizure, priče prolaznika i gostiju kafića te simboličko značenje koje ona ima u topografiji Rijeke. Lukanović sa senzibilitetom prati život prostora s pripadajućom poetičnošću, dok atmosferu u velikoj mjeri nose autorske skladbe Marjana Nećaka koji se Pijanoj ulici obraća zaljubljenim i promuklim glasom, kao da je tek izašao iz mraka kabareta, pjevušeći: “Kupit’ osliće i blitvu na placu pa na kavu u Pijanoj ulici”.

Odabir ovako skučenog gradskog prostora kao glavne kulise jednog dokumentarnog filma, pred Lukanovića stavlja niz izazova, prije svega ograničene snimateljske gabarite (primjerice, korištenje dnevnog svjetla u uskom rasporedu zgrada), koji su ovdje iskorišteni gotovo do krajnjih granica. Ulica je snimana iz najrazličitijih rakursa, od perspektiva iskorištenih snimanjem s prozora viših stanova do poljuljanih kosih planova iz najdonjih rakursa. Obuhvaćene su također sve njene hardverske sastavnice: od pločnika, fasada do šarmantnih riječkih krovova na koje se pruža pogled iz viših stanova. Lukanović je, dakle, upregnuo sve alate na raspolaganju kako bi prikazao živahan, izvitoperen, ponekad i uvrnuti svijet kultne Jedrarske ulice. Filmsko izlaganje riječkih (anti)razglednica ponekad je u offu popraćeno iskazima protagonista s ulice-pozornice, čije rutine i svakodnevni ton razgovora prisno srastaju s uobičajenim urbanim prizorima, kolažom fasada, prozora, sušećeg rublja i galebova na crjepovima.

Pijana ulica naposljetku funkcionira kao djelić slagalice krucijalno bitan za cjelokupnu sliku grada kao dišuće urbane cjeline.

Izazov je zasigurno predstavljala i organizacija filmskog materijala snimljenog u ograničenom prostoru, dok je osobito važnu ulogu u izgradnji ritma i nelinearne strukture filma imala montažerka Marta Batinić. Ponavljanje istih/sličnih motiva i kadrova u filmu ponekad dovodi do opterećenja i zamora, no iz ove se nevolje “Pijana ulica” u konačnoj verziji nastojala izbaviti odabirom nelinearnog filmskog izlaganja, koje u cjelini ostavlja dojam zaokruženosti, cikličnosti, vraćanja na isto stanje. Prizor pijanog starca koji leži na pločniku prije dolaska Hitne pomoći (intervencijom redatelja!) pojavljuje se na nekoliko mjesta u samom filmu. Vraćajući se ovom prizoru nekoliko puta za vrijeme trajanja filma, prihvaćamo ga kao nešto gotovo uobičajeno, ne sasvim izvanredno u životu boemske ulice. Iluzija linearnog protoka vremena ipak postoji: prostor ulice sniman je u dovoljno širokom vremenskom rasponu, čemu svjedoče izmjene dana i noći, kišnih i sunčanih urbanih veduta, noćnih i dnevnih rituala. U Pijanoj ulici život uvijek i zauvijek teče dalje i vraća se na isto, zbog čega skučena ulica-pozornica može izazvati osjećaj klaustrofobije. Nažalost, izvan ovako postavljene strukture filma ostaje tek dotaknuta priča o međusobnom rivalstvu dva prijatelja i vlasnika susjednih kafića u Jedrarskoj ulici.

Prateći signal s uličnog plakata na početku filma, postaje očito da Lukanović cjelinu naposljetku posvećuje životnoj filozofiji važnog gradskog uličnog punkta, oslanjajući se na manje ili više originalne urbane prizore koji upućuju na poetski i groteskni doživljaj lučkog grada, njegove prljavosti i nereda, ali i nepatvorene iskrenosti karnevala koji se u jednoj ulici izmjenjuje sa svakodnevnim ritualima. Pijana ulica naposljetku funkcionira kao djelić slagalice krucijalno bitan za cjelokupnu sliku grada kao dišuće urbane cjeline. Možda je riječ o simpatičnom polazištu, ali u konačnici filmski topos Rijeke zaživio je u uobičajenom i očekivanom koloritu, uskraćen za neko novo i drugačije viđenje.

Najnovije

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Dina Pokrajac: “Problematiziramo sukobe u širem smislu”

Direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac za Dokumentarni.net najavljuje osamnaesto izdanje ove filsmke manifestacije.

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi - "Škola hodanja 2" (2025) Jelene Novaković.

Novo staro čulo dokumentaristike

Na 21. ZagrebDoxu po prvi put je održan i popratni program pod nazivom "Audio Dox", posvećen formi audiodokumentaraca.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.
"Pijana ulica"
Scenarij i režija: Marin Lukanović
Producenti: Ana Jurčić, Marin Lukanović
Kamera: Ana Jurčić, Marin Lukanović
Montaža: Marta Batinić
Zvuk: Daniel Žuvela
Glazba: Marjan Nećak
Produkcija: Filmaktiv
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 29 minuta

Povezani tekstovi

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Scenarij i režija: Marin Lukanović<br> Producenti: Ana Jurčić, Marin Lukanović<br> Kamera: Ana Jurčić, Marin Lukanović<br> Montaža: Marta Batinić<br> Zvuk: Daniel Žuvela<br> Glazba: Marjan Nećak<br> Produkcija: Filmaktiv<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 29 minuta15. LFF: "Pijana ulica" - Kult ulice i identitet grada