Riječki filmolog, redatelj, oblikovatelj videa i producent Marin Lukanović, autor je niza dokumentarnih filmova koji tematiziraju ovaj hrvatski lučki grad. Njegov prvi rad po završetku studija filmologije u Bologni, kratka je komična minijatura “Standardna priča” (2005), nagrađena u off-programu Pulskog filmskog festivala 2005. godine. Ovaj petominutni film skreće pozornost na uvjete svog nastanka: tijekom povratka s noćnog izlaska redatelj odluči snimiti neobičnu situaciju, radnike vučne službe i policajce na bizarnom zadatku micanja automobila s uličnih stupića. U Lukanovićevoj filmografiji nalazi se i dokumentarni spomenik bivšoj riječkoj tvornici Rikard Benčić (“Rikard Benčić, na primjer”, 2008.), promotivni dokumentarni film o zgradi riječkog HNK-a (“Kazalište, po riječki”, 2010.) te zapaženi dokumentarac “Delta – obilje umjetnosti” (2015) o korištenju bivših industrijskih prostora za razvoj kulturne i umjetničke scene u Rijeci.
Autorov najnoviji film, “Pijana ulica” (2017) u produkciji Filmaktiva, odiše osobnom povezanošću s ulicom koju snima i u kojoj živi, ali otkriva i nesvjesnu proračunatost u definiranju riječkog identiteta. Ovaj polusatni opservacijski dokumentarac filmska je posveta riječkoj Jedrarskoj ulici u centru grada, s režijskim i snimateljskim potpisom njenog stanovnika, koji osobitu važnost polaže na izgradnju atmosfere kultne riječke ulice, oslanjajući se na njene vizure, priče prolaznika i gostiju kafića te simboličko značenje koje ona ima u topografiji Rijeke. Lukanović sa senzibilitetom prati život prostora s pripadajućom poetičnošću, dok atmosferu u velikoj mjeri nose autorske skladbe Marjana Nećaka koji se Pijanoj ulici obraća zaljubljenim i promuklim glasom, kao da je tek izašao iz mraka kabareta, pjevušeći: “Kupit’ osliće i blitvu na placu pa na kavu u Pijanoj ulici”.
Odabir ovako skučenog gradskog prostora kao glavne kulise jednog dokumentarnog filma, pred Lukanovića stavlja niz izazova, prije svega ograničene snimateljske gabarite (primjerice, korištenje dnevnog svjetla u uskom rasporedu zgrada), koji su ovdje iskorišteni gotovo do krajnjih granica. Ulica je snimana iz najrazličitijih rakursa, od perspektiva iskorištenih snimanjem s prozora viših stanova do poljuljanih kosih planova iz najdonjih rakursa. Obuhvaćene su također sve njene hardverske sastavnice: od pločnika, fasada do šarmantnih riječkih krovova na koje se pruža pogled iz viših stanova. Lukanović je, dakle, upregnuo sve alate na raspolaganju kako bi prikazao živahan, izvitoperen, ponekad i uvrnuti svijet kultne Jedrarske ulice. Filmsko izlaganje riječkih (anti)razglednica ponekad je u offu popraćeno iskazima protagonista s ulice-pozornice, čije rutine i svakodnevni ton razgovora prisno srastaju s uobičajenim urbanim prizorima, kolažom fasada, prozora, sušećeg rublja i galebova na crjepovima.
Pijana ulica naposljetku funkcionira kao djelić slagalice krucijalno bitan za cjelokupnu sliku grada kao dišuće urbane cjeline.
Izazov je zasigurno predstavljala i organizacija filmskog materijala snimljenog u ograničenom prostoru, dok je osobito važnu ulogu u izgradnji ritma i nelinearne strukture filma imala montažerka Marta Batinić. Ponavljanje istih/sličnih motiva i kadrova u filmu ponekad dovodi do opterećenja i zamora, no iz ove se nevolje “Pijana ulica” u konačnoj verziji nastojala izbaviti odabirom nelinearnog filmskog izlaganja, koje u cjelini ostavlja dojam zaokruženosti, cikličnosti, vraćanja na isto stanje. Prizor pijanog starca koji leži na pločniku prije dolaska Hitne pomoći (intervencijom redatelja!) pojavljuje se na nekoliko mjesta u samom filmu. Vraćajući se ovom prizoru nekoliko puta za vrijeme trajanja filma, prihvaćamo ga kao nešto gotovo uobičajeno, ne sasvim izvanredno u životu boemske ulice. Iluzija linearnog protoka vremena ipak postoji: prostor ulice sniman je u dovoljno širokom vremenskom rasponu, čemu svjedoče izmjene dana i noći, kišnih i sunčanih urbanih veduta, noćnih i dnevnih rituala. U Pijanoj ulici život uvijek i zauvijek teče dalje i vraća se na isto, zbog čega skučena ulica-pozornica može izazvati osjećaj klaustrofobije. Nažalost, izvan ovako postavljene strukture filma ostaje tek dotaknuta priča o međusobnom rivalstvu dva prijatelja i vlasnika susjednih kafića u Jedrarskoj ulici.
Prateći signal s uličnog plakata na početku filma, postaje očito da Lukanović cjelinu naposljetku posvećuje životnoj filozofiji važnog gradskog uličnog punkta, oslanjajući se na manje ili više originalne urbane prizore koji upućuju na poetski i groteskni doživljaj lučkog grada, njegove prljavosti i nereda, ali i nepatvorene iskrenosti karnevala koji se u jednoj ulici izmjenjuje sa svakodnevnim ritualima. Pijana ulica naposljetku funkcionira kao djelić slagalice krucijalno bitan za cjelokupnu sliku grada kao dišuće urbane cjeline. Možda je riječ o simpatičnom polazištu, ali u konačnici filmski topos Rijeke zaživio je u uobičajenom i očekivanom koloritu, uskraćen za neko novo i drugačije viđenje.
