Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Nastavak 23. Sarajevo Film Festivala donio nam je novu dozu dokumentarnih filmova, pa je tako publika jučer u natjecateljskom dijelu programa imala prilike pogledati film “No Place for Tears” / “Gözyaşina Yer Yok” (2017) turske redateljice Reyan Tuvi te domaće ostvarenje, “Vodič kroz crnu rupu” Zlatka Pranjića i Aleksandra Nikolića (Srbija / BiH).
“No Place for Tears” (★★★ i 1/2) još je jedan u nizu filmova s fokusom na rat u Siriji, u ovom slučaju iz naglašene kurdske perspektive. Dokumentaristički nimalo inventivan, film prati izbjegličku populaciju na granici s Turskom, kao i njihov povratak u oslobođeni grad Kobane. Međutim, u inflaciji dokumentaraca slične tematike, do izražaja dolazi činjenica da filmaši redom izbjegavaju tematizirati uzroke konflikata čije posljedice istražuju, ignorirajući svaku eksplicitnu političnost koju ova tema zahtijeva. Reyan Tuvi je izričito naglasila želju snimiti dokumentarac o utjecaju rata na pojedince, no o konkretnoj situaciji nismo uspjeli saznati ništa novog. Ipak, s obzirom na politička događanja u Turskoj i tamošnji odnos prema kurdskoj manjini, sama činjenica da Tuvi progovara o zatiranju kurdskog identiteta, podiže značaj filma, utoliko što u matičnoj zemlji isti nailazi na cenzuru.
I prije početka SFF-a bilo je jasno kako hiperprodukcija dokumentarnih filmova fokusiranih na sirijski rat, postiže kontraefekt – umjesto senzibiliziranja publike, ona postaje naviknuta na situaciju, ne pridajući joj potrebnu važnost. U dokumentarnom dijelu BH programa, vidjeli smo sličnu priču s naglaskom na razjedinjenu obitelj i izbjegličku zbilju u filmu “S ruba pameti” (2017. | ★★ i 1/2) Milane Majer. No, već i površan pogled na dokumentarnu produkciju Bosne i Hercegovine, otkriva rat devedesetih kao neprevladanu temu, čija se trauma u različitim oblicima tematizira do danas. Pritom je fokus često postavljen na mehanizme aktivnog suočavanja s prošlošću. Dokumentarac “Ranjeno zlato” (2017. | ★★★) Mustafe Hadžiibrahimovića dobar je primjer odnosa prema zanemarenim civilnim žrtvama rata i njihove afirmacije, ovaj put u vidu bosanske reprezentacije u sjedećoj odbojci. Film istovremeno javnost osvještava i s njome komunicira, za ovo društvo bitne teme, uostalom kao i većina onog što se nudi u dokumentarnoj konkurenciji. Međutim, uzmemo li u obzir naplaćivanje svih projekcija programa BH filma, ostaje pitanje kome su oni točno namijenjeni; samodostatnoj filmofilskoj publici ili bi se film ipak trebao promovirati izvan dominantnog diskursa divljenja akterima svjetske filmske produkcije?
Ne ulazeći dublje u problematiku, spomenut ćemo nemogućnost gledanja drugog filma iz konkurencije “Vodič kroz crnu rupu”, budući da iz nedetektiranog razloga novinarima nije osiguran video-bar. Veliki je to propust organizatora, s obzirom da navedeni način gledanja filmova postaje standard i mnogo manjih, budžetom višestruko skromnijih festivala u regiji. Zasad nam preostaje boriti se za ulaznice…
