“Naša djeca” – Budućnost pripada njima

“Djeca se igraju snovima budućnosti. Starci se igraju snovima prošlosti.”

– William Powell, “Ziegfeld Follies” (1946)

Zvuči nevjerojatno, ali postojao je trenutak u našoj povijesti kad se činilo kako se pred mladom jugoslavenskom državom rasprostire ljepša, obećavajuća budućnost. Iako je zemlja nakon Drugog svjetskog rata bila u devastiranom stanju, poraćem je vladao zarazni entuzijazam. Ohrabreni ratnom pobjedom i novootkrivenim idealima bratstva, jedinstva i samoupravljanja, ljudi su ponosno gazili preko ruševina ravno u budućnost. A u njoj smo trebali postati stanovnicima velike, bogate i složne zemlje u kojoj caruju ljubav i drugarstvo. Danas je jasno da smo umjesto prema svijetloj budućnosti, naposljetku otplovili prema još jednom ratu, a iluzije bratstva i jedinstva glatko je zamijenio opipljivi, cinični egoizam kapitalizma. No, prije više od pola stoljeća činilo se kako budućnost pripada samo nama i našoj djeci, za koju se tada mukotrpnim radom i odricanjem gradio bolji svijet.

Stoga ne čudi da je pripadnik velikanske kaste naše kinematografije socijalističkog razdoblja, Branko Bauer (1921. – 2002.), jedan od svojih prvih filmova uopće nazvao upravo “Naša djeca” (1950) te u njemu na maštovit, filmski uvjerljiv, iz današnje perspektive naivno optimističan način, prikazao život partizanskog pomlatka. Djeca će ostati omiljeni Bauerov junaci i u cjelovečernjim igranim filmovima: od debija “Sinji galeb” (1953), preko kultnog “Ne okreći se sine” (1956), sve do TV-serije “Salaš u Malom Ritu” (1976) i oproštaja od redateljske karijere s “Boškom Buhom” (1978). Bauer, koji nije prema uvriježenom mišljenju promovirao službenu ideologiju bivše države, jednostavno je privatno vjerovao u njene ideale. Ovog iznimno talentiranog filmskog humanista službene pripovijesti nisu odveć zanimale; privlačile su ga, pak, priče malih ljudi, doslovne i metaforičke. Njegov predmet interesa bio je i ostao moralni habitus čovjeka, jedinstven humanistički potencijal izgradnje boljeg svijeta postavljenog na temeljima naše mogućnosti solidarnog i suosjećajnog djelovanja, po čemu se upravo i ključno razlikujemo od svih ostalih nama poznatih bića.

Film “Naša djeca” započinje dolaskom filmske ekipe u dječje odmaralište na nekom jadranskom otoku. Filmaše ne vidimo, ali ih se spominje u narativno struktuirajućem voice-overu. Tako nam ugodan ženski glas otkriva dječaka preodjevenog u Indijanca, našeg vodiča prema ostatku njegovih drugova. Bauer zatim dinamično i opservacijski neposredno snima golišavu djecu koja nesputano uživaju u morskim radostima, dok naratorica isijava humorom baziranom na njihovim nevještim pokušajima plivanja i ronjenja. Nakon morskih avantura, vrijeme je za ručak kojeg u odmaralištu serviraju odgojiteljice, a slika i prateći tekst fokusiraju živopisne humoristične detalje vezane uz nedostatak higijene, ali i manira za stolom. Kamera radnju prebacuje i do obližnjeg ribarskog mjesta gdje upoznajemo starog kapetana. S pionirima se zajedno divimo crvenoj zvijezdi – onoj s morskog dna. No, ovom raju na zemlji mora doći kraj – u socijalizmu prije svega valja raditi, a pioniri moraju učiti. Stoga se Bauer u drugoj polovici filma prebacuje na prve školske dane djece iz odmarališta, među njima izdvajajući malenog Željka čiji su nestašluci autoru nudili najviše komičnog potencijala. I tako pioniri veselo, iako ne uvijek glatko, uče pisati, računati i recitirati revolucionarne pjesme naizust, na kraju se polugodišta složno natječući u znanju ne bi li osvojili – knjige!

Naivnost i nevinost svijeta zarobljenog u Bauerovom filmu danas nam se čine egzotičnim reliktom davnog vremena čije su norme i vrijednosti svjetlosnim godinama udaljene od naših. Budućnost koju su gradila Bauerova djeca bila je lišena cinizma, egoizma i nepotizma. Sve što ste trebali raditi kako bi iz sretnog pionira odrasli u pokretača pravednog društva, bilo je učiti, dijeliti i bespoštedno vjerovati čovjeku s fotografije iznad školske ploče. Vjerodostojan dokumentarni film o našoj djeci izgledao bi dijametralno drugačije, ali bi, kao i Bauerov, u svojoj vremenskoj kapsuli sačuvao vrijednosti današnjeg društva, kao i neizbježnu, konačnu osudu što je nudi perspektiva sagledavanja iz neke daleke budućnosti.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.