U filmovima Borisa Poljaka stvarnost kao da se pojavljuje prvi put. Uokvirena preciznošću metode, ona pred nama izranja jasnija, čišća, prodornija. U svoja posljednja tri filma Poljak dosljedno koristi metodu opservacije statičnim kadrom, približavajući se odabranom motivu snažnim teleobjektivom. “Splitski akvarel” (Milva film i video, 2009.), “Autofocus” (MILVA film i video, 2013.) i najnoviji “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2017.) prvotno nisu mišljeni kao trilogija, no svejedno čine umjetnički impresivnu cjelinu u kojoj svaki idući dio mijenja i produbljuje značenja onog prethodnog. Poljak je apostol čistog filma, neumoljiv u svojoj predanosti formi koja diktira sadržaj, a ne obrnuto. Njegov je zadatak pronaći film u samoj stvarnosti, umjesto traženja otjelovljenja svoje ideje u onome što snima. Iza svega ovoga skriva se uvjerenje kako je sam čin snimanja put preobrazbe snimljenog u njegovu višu potenciju.
“Splitski akvarel” Poljak, kao i iduća dva filma, snima na jednoj jedinoj lokaciji – ovdje je to splitska plaža Žnjan u ljetnim mjesecima. Pretežno dugim statičnim kadrovima redatelj svojim likovno savršenim kompozicijama bilježi detalje poput parkiranja automobila, ljenčarenja kupača i prolaska brodova na horizontu. Ova mikro-događajnost u montažnom se mozaiku nameće kao niz impresija koje i jesu i nisu subjektivne prirode. Činjenica kako je kamera uporno nepomična omogućuje da ono snimano slobodno iskaže svoju prirodu, omeđeno tek marginama što ih postavlja kadar-vrijeme. Intervencija reza uvijek je suptilno na strani prikazanog mjesto da bude upregnuta u kola određene autorske vizije. Ona naravno postoji, ali se manifestira kao davanje sloboda samoj stvarnosti koja se posljedično otkriva u svoj punini nijansi, ritmova i struktura koje sadrži, a koje Poljak prepoznaje, bilježi i slaže u višeslojnu sliku jednog mjesta. Kako je ta slika u konačnici sam film, ono što dobivamo jest duhovni otisak, odnosno emocije, atmosfere i misli koje je to mjesto u stanju proizvesti.
“Autofocus” nas odvodi pred crkvicu svetog Nikole na brežuljku okruženom travom u okolici Nina. I opet je ljeto, a turisti koji s glavne ceste primjećuju ovaj lijepi lokalitet, pod drevnim zidinama rade predah pod maskom kulturnog uzdizanja. Poljak sa svojim teleobjektivom stoji na obližnjoj livadi i snima malenu uzvisinu s crkvicom pred čijim se vratima neprestano izmjenjuju putnici namjernici. A u njoj skriven čuči snimatelj i montažer zvuka Martin Semenčić, bilježeći njihove razgovore, povike, zvukove. Ono što Poljakova izabrana lokacija nudi ovaj put, autentična je la comédie humaine, onakva komedija kakvu ni jedan redatelj ne bio umio režirati jer, kako nam se ovdje suvereno dokazuje, život je uvijek fascinantniji od naših pokušaja da ga reproduciramo. Putnici namjernici, nesvjesni Poljakove i Semenčićeve prisutnosti, opušteno manifestiraju svoju ljudskost, točnije one njene strane koje smo prisiljeni držati pod stolom, poput taštine, lijenosti i infantilnosti. Jedni se brinu hoće li na fotografijama izgledati debelo, drugi se necenzurirano prepuštaju igrokazu u kojem uskaču u ulogu nekog povijesnog tiranina-osvajača, a treći se tek izležavaju na travi opušteno hladeći svoje međunožje pred okom autorova neumoljiva teleobjektiva. Riječ je o filmu fiksacije, kako to sugerira i sam naslov koji se referira na remek-djelo Ivana Martinca, “Fokus” iz 1967. godine. Fiksirana kamera kod Poljaka ovdje služi kao gorko-slatki podsjetnik na nepromjenjivost ljudskih navada koje su drevnije, univerzalnije i neiskorjenjivije od bilo koje crkve i crkvice pod kojom se pokušavaju sakriti.
Posljednji Poljakov film, “Oni samo dolaze i odlaze”, vraća se na splitske plaže, preciznije na onu najlegendarniju – Bačvice. Predmet autorova interesa ljudi su u plićini, koji samo dolaze i odlaze s mjesta gdje se susreću more i horizont, baš kao što se u zoru susreću dan i noć. Poljak je isprva bio fasciniran starijom populacijom koja u nepreglednom plićaku Bačvica jutrima dokono šeće u potrazi za duhovnim i fizičkim olakšanjem. No, provodeći vrijeme na lokaciji, ubrzo je otkrio kako i noćna strana pijeska i plićaka nije ništa manje filmski potentna. Prvi dio donosi nam erotične nokturalne prizore mladih ljubavnika koji se pred zoru na prvim zrakama sunca miluju, približavaju i udaljavaju. Poljakova kamera ne trepće dok se na plaži izmijenjuju ljubavnici noći, opijeni i raspaljeni, kao i samotnici, nagi i ranjivi, koji u moru traže utjehu i zaborav.
“Oni samo dolaze i odlaze” na sretan način spaja ono najbolje iz prethodna dva Poljakova filma. Kao i u “Splitskom akvarelu”, tu su arhetipske vizure Mediterana poput brodova na horizontu i kupača ogrijanih vječnim ljetom uokvirenih autorovom estetiziranom fiksacijom, ali i prizemnije, antropološki nastrojene slike koje svjedoče o isuviše ljudskim navadama onih koji se nesvjesni zateknu u Poljakovim čistim slikama. I dok se u “Autofocusu” putnici namjernici razotkrivaju u svojoj taštoj površnosti, ovdje se anonimni protagonisti prepuštaju infantilnostima, niskim strastima i destruktivnosti, što oba filma čini izuzetno duhovitima, a ne samo duhovnima. S početkom dana Bačvice polako preuzimaju oni koji se tjelesnom više ne raduju, već od njega pate. Objektiv je sada uperen k istrošenim tijelima u kojima život bjelodano kopni i koja su osuđena polako i tromo gaziti plićinama u potrazi za olakšanjem. Poljak u svojoj sublimnoj minijaturi iscrtava gorak čovjekov put, onaj koji vodi od vitalnosti, užitaka i slavljenja tijela prema opraštanju od fizičkog, dugim hodom kroz vlastitu prolaznost. Pritom se meditativna kamera uporno ne miče slaveći datosti same stvarnosti, jer kako objašnjava Poljakov učitelj Ivan Martinac, opisujući svoj “Fokus”: “kamera posjeduje prirodu dalmatinskog kamena, ne pada joj na pamet da se pokrene.” Filmovi Borisa Poljaka jesu čisti film jer vjeruju da je u trajanju filmske slike otisak naše prolaznosti.
Tekst je originalno rađen za emisiju Filmoskop Trećeg programa Hrvatskog radija, u kojoj je i pročitan 18.3.2017. godine.