Višepotpisani autor jednom je prigodom upoznao čovjeka koji je za kućnog ljubimca imao štakora. Nije bilo riječ o hispterskom hranjenju glodavca u kavezu, već o držanju štakora kao psa. S oduševljenjem je pokazivao snimke na mobitelu, štakorskog ljubimca kako živčano trčkara po naslonu njegovog kauča. Čovjek je bio pun lovačkih priča o ratnoj mornarici, a na vizitki mu je pisalo “Stručnjak za paranormalno.” On nije bio hipster. Bio je načelno potpuno lud. Postoji, dakle, kategorija ljudi koja smatra da je kuga kul, ali opet i ona koja prokleto pretjeruje. Negdje u sredini smjestili smo se mi, gledatelji. A gdje je Morgan Spurlock sa svojim novim dugometražnim dokumentarcem “Štakori” / “Rats” (2016)?
Američkog redatelja nisu svi shvaćali ozbiljno, iako je u svojim najboljim ostvarenjima to itekako bio, igrajući se s čitavim spektrom društvenih problema igračkama komedije, bilo da je u svom prvom hitu “Super veliki ja” / “Super Size Me” (2004) napadao fast food temelje SAD-a ili u konceptualnom raspašoju “Najveći film ikada prodan” / “The Greatest Movie Ever Sold” (2011) podjebavao američku marketinšku industriju. Nasnimao se Spurlock svega u karijeri, ali “Štakori” su njegov prvi dokumentarni horor film.
“Štakori” s jedne strane balansiraju između beskrajno blesavog nabrijavanja opasnosti kao da u najmanju ruku dolazi štakoralipsa; s druge serviraju niz zanimljivih informacija.
Ne znamo pakira li Amerikanac konkretnu fobiju ili je samo odlučio posuditi jezik žanrovskog filma za svoju priču o urbanom i ruralnom suživotu glodavaca i ljudi, ganjajući primjere infestacije od SAD-a do Azije, ali ma koliko taj pristup izgledao zabavan, toliko je i dozlaboga iritantan. “Štakori” tako s jedne strane balansiraju između beskrajno blesavog nabrijavanja opasnosti kao da u najmanju ruku dolazi štakoralipsa; s druge serviraju niz zanimljivih informacija, poput razvučenog komada Discoveryjevog edukosenzacionalizma. Konstantno insistiranje na trileru i adrenalinu, brzim rezovima, karpenterovskoj glazbi… popne se to brzo čovjeku na glavu pa film jedva da došepesa do krajnje zadane 84. minute.
Treba, međutim, priznati kako Spurlock u svojoj kompilacijskog strukturi zna epizodno zabaviti / zabavno zgroziti, scenama izvlačenja pulsirajućeg parazita iz štakorovog tijela, golorukog ubijanja štakora rastezanjem njegova tijela kao harmonike ili stampedom dotičnih dlakavaca iz vrećica za smeće s njujorških ulica. “Štakori” ipak dolaze u onom trenutku Spurlockove karijere kada konačno treba priznati da je dotični iznimno televizična njuška i da su u osnovi njegovi najbolji uraci oni u kojima se on pojavljuje ispred kamere, uvelike zahvaljujući strastvenom i humorističnom duhu kada sa strašću i humorom pristupa temi koja ga opsjeda. Kada glavnu ulogu prepusti samo glodavcima… uglavnom polomi zube.
