Afganistan se u kolektivnoj svijesti nerijetko javlja kao mitski prostor sjecišta civilizacija, istovremeno izazivajući egzotikom prožetu privlačnost i otpor obilježen ratnim stradanjima. Renomirani belgijski fotograf Pieter-Jan De Pue filmom “Zemlja prosvijetljenih” / “The Land of the Enlightened” (2016), kao da sažima sve zapadnjačke predrasude i očekivanja u vizualno impresivnom ostvarenju. Struktura filma podređena je iskorištavanju vizualnog potencijala afganistanskog prostora, u kojem će se izmjenjivati naoko autentični kadrovi s prodorom izvanjskih rušilačkih momenata. Film nosi fotografija, stoga ne čudi da je na Sundanceu osvojio Posebnu nagradu žirija za najbolju kameru u međunarodnoj konkurenciji.
Nakon prošlogodišnjeg izrazito realistički intoniranog filma “Reci proljeću da ne dolazi” / “Tell Spring Not to Come This Year” (2015) Britanca Saeed Taj Faroukyja, ovogodišnja Međunarodna konkurencija ZagrebDoxa donosi film suprotne poetike, koji će društveno osviještene tendencije marginalizirati u korist osobne vizije Afganistana. Film funkcionira na kontrastu autentičnog načina življenja, onog preobraženog pod utjecajem dugogodišnjih interesnih previranja, pa sve do stereotipne svakodnevice u vojničkim bazama. Ti se nesrazmjeri pojačavaju dinamičnom kamerom (u slučaju snimanja Amerikanaca) ili pak smještanjem protagonista u totale epskih dimenzija (djeca, karavane…). Romantizirana slika povremeno se uspješno narušava gotovo naturalistički obojenim scenama, poput prizora hranjenja, no jednostrana simbolika sugerira da je De Pue bliži prvom shvaćanju (filmske) stvarnosti.
De Pue kao da iz perspektive neupućenog Europljanina (što čudi kad pročitamo da je u Afganistanu proveo sedam godina) stvara vlastitu ideju konkretnog prostora, dok se zanimanje za ljude ili zemlju čini samo deklarativnim.
Složen odnos fikcije i fakcije, koji je ovdje trebao naglasiti specifične fenomene afganistanskog života, djelomično rezultata sukoba globalnih interesa na ograničenom prostoru, narušava se već na scenarističkom planu. Inzistiranje na mitskoj pozadini u kreiranju naracije i njenu utjecaju na sadašnjost, opravdava pokušaje dosezanja epske sveobuhvatnosti, no ne i sukob ambicije i umjetnički manjkave realizacije. Već je i prikaz djece ratnika/pljačkaša bliži paradigmi mitskih junaka koji će odgovarati njihovoj nesuptilnoj predodređenosti za osloboditelje, no što progovara o realnoj opterećenosti ratnom traumom i siromaštvom. Stvarna se tragedija u kojoj niti jedan od aktera nije bez krivnje, naivno pretvara u iskonstruiranu priču o dječjoj bandi u kojoj će gledatelju biti teško razlučiti do koje mjere počiva na činjenicama. Pritom su djeca svojim diskursom, obilježjima i ponašanjima daleko od njima svojstvenog načina mišljenja ili izražavanja.
Priča zapinje na podržavanju tradicionalističkih obrazaca i iracionalnoj motivaciji, dok se čini stiješnjena negdje između negativne fascinacije i orijentalizma. Čini se da se fikcijski dokumentarac ovdje pokazao svu teškoću pomirenja zahtjeva fikcionalnog i nefikcionalnog, a da rezultat ne bude izvještačen. Iako se na prvi pogled nastoji zagrebati ispod općih mjesta prikaza afganistanske situacije, čak će dječji rad u rudnicima naposljetku biti vješto zabilježena crtica u proizvođenju površnog artizma. De Pue kao da iz perspektive neupućenog Europljanina (što čudi kad pročitamo da je u Afganistanu proveo sedam godina) stvara vlastitu ideju konkretnog prostora, dok se zanimanje za ljude ili zemlju čini samo deklarativnim.
Očito tehnički vješta, scenaristički pak izrazito manjkava, “Zemlja prosvijetljenih” izaziva suprotstavljene dojmove. Dok će kadrovi napuštenih ruskih objekata i zaostalih projektila sugerirati globalne tenzije koje su se u prethodnom desetljeću samo zaoštrile, izostat će stvarna problematizacija. Film ostavlja otvorenim koji je stav De Pue htio zauzeti, dok se gubimo u fascinantnoj snimci prizora koji možda ne bi trebao izazvati divljenje.