Mao Tse-tung revoluciju će shvatiti kao prazan papir, kanvas za ispisivanje najčišćih i najljepših riječi. Misao asocira katarzičnu silu koja će omogućiti iskustvo novog početka, bez povijesti, dječje nevinog i dovoljno naivnog za utopijska ostvarenja. Na toj premisi koja sažima proturječja ljudskog stanja rastrganog između ideala i njihove tragične realizacije, Rithy Panh gradi esejistički dokumentarni film “Egzil” / “Exile” / “Exil” (2016), prikazan na ovogodišnjem HRFF-u kao jedan u nizu autorski snažnih ostvarenja.
U suštini “Egzil” je Panhov epilog prethodećeg filma “Slika koja nedostaje” / “The Missing Picture” / “L’image manquante” (2013), još refleksivnijeg propitkivanja odnosa prema vlastitoj prošlosti. Apstraktniji, no istovremeno i iskreniji, “Egzil” se preinačuje u pounutrenje traume, koja je u “Slici” još uvijek kolektivna s naglašenim društvenim kontrapunktom. Egzil postaje krajnji antipod revolucije, s njom ipak neraskidivo povezan kao ahistorijski početak, nasilna otrgnutost od prošlosti, memorije i identiteta.
Za Rithyja Panha egzil je realnost proživljena u višestrukom smislu. Svoj opus kambodžanski umjetnik s kamerom posvećuje krvavoj epizodi povijesti vlastite države i nasilnom režimu Crvenih Kmera, koji u povijesti ostaje zabilježen kao potpuna negacija revolucionarnih ideala. U nekoliko godina njihove vladavine zemlja je opustošena, većina stanovništva pobijena, protjerana ili zarobljena. Među njima i Rithy Panh, koji nakon gubitka obitelji bježi u Francusku.
Osobna povijest i zatiranje povijesnog sjećanja, odredit će njegovu filmografiju. Panh film pretvara u medij suočavanja s potisnutim. Potragu za svjedocima prošlosti (“S21: The Khmer Rouge Death Machine”, 2003.) proširit će analizom društvene realnosti (“Paper Cannot Wrap Up Embers”, 2007.), da bi temi konačno pristupio iz naglašeno osobne perspektive u dvama posljednjim filmovima. Autorskom rekonstrukcijom uz pomoć animacije i tjelesne izvedbe popunjavat će zjapeće praznine, nastale potpunim uništenjem svega što je revoluciji prethodilo, ali i svake aktivnosti koja bi zabilježila ono što je uslijedilo. Panh postaje tumač slijepe točke jedne povijesti, čija trauma do danas određuje kambodžansko društvo.
“Egzil” očuđuje neklasičnom narativnom strukturom. Kompleksni splet biranih citata u voice-overu u kombinaciji s autorovim kontemplativnim promišljanjima, filmu daje neočekivanu poetsku komponentu koja je u kontrastu s vizualnim prikazom emocionalne i materijalne prikraćenosti. Revolucionarnoj misli suprotstavlja se posvemašnja deprivacija kao jedina posljedica njena djelovanja na realnost.
Dvije linije, narativna i vizualna, u očitom su raskoraku. Statično oblikovani filmski prostor pritom omogućava scensko uprizorenje čina retrospekcije, dok će se raspršena sjećanja evocirati stvarnom reprezentacijom, ali ovaj put u vidno artificijelnoj sredini koja razotkriva dosege dehumanizacije. Osobni Panhovi artefakti i obiteljske fotografije bit će jedina poveznica s onim ljudskim koje prijeti izmicanjem, kako u logoru tako i naknadnom zatvaranju u traumu. Egzil tako zadobiva fizičke konture vječno obnavljajuće izolacije kao jedine opipljive realnosti. Sizifovsko pomicanje kamena, primjerice, najekspresivnije izražava egzistencijalističku tjeskobu koju autor konstantno i bez predaha proizvodi.
Tek kad prošlost shvatimo u njenoj punoj kompleksnosti, možda ćemo preduhitriti zatvaranje istog povijesnog kruga, koliko god to naivno danas zvučalo.
Panh se, međutim, ne može zadovoljiti slikom takve samoće, već ona treba postati preduvjet društvene i osobne samospoznaje koja će zaokružiti i dovršiti proces prerađivanja povijesne traume. Već će vizualna dimenzija takve tendencije unositi elementima koji narušavaju kompozicijski sklad, neprekidno izazivajući našu percepciju i potičući je na promjenu zadane pozicije. Proces prerađivanja osobne (i društvene) prošlosti otkriva se kao produktivna jezgra sjećanja.
Tek kad prošlost shvatimo u njenoj punoj kompleksnosti, možda ćemo preduhitriti zatvaranje istog povijesnog kruga, koliko god to naivno danas zvučalo. Rithy Panh autorski će se izdvojiti činjenicom da direktno ne optužuje, već naš samorazumljivi univerzum dovodi u pitanje. Nisu ideje te na koje pada krivnja, već ih čovjekova neodgovornost iskorištava za destrukciju. Svaka riječ ima povijest, kao i svaki naš čin. Nasilnim zatiranjem ta povijest neće nestati, samo će otvoriti daljnji prostor manipulaciji ideja, umjetnosti, pa i trauma. U našem društvu prilično učinkovito.
