Piše: Andrija Balunović
Dokumentarni film “Gnijezdo” / “The Nest” / “Hniezdo” (Kristina Leidenfrostová, 2015.) odvodi nas u svijet postarijeg slovačkog para koji unatoč nagomilanim dugovima pokušava obnoviti svoju trošnu kuću – sve u nadi kako će njihova odbjegla djeca jednoga dana ponovno živjeti s njima.
Slovačka redateljica nudi prikaz ruralne obitelji u odrađivanju svakodnevne rutine lišene nekadašnje obiteljske topline. Kao nazivnički okvir same priče služe idilične obiteljske snimke proslave Božića na početku i kraju filma. Istu Leidenfrostová kontrastira središnjicom dokumentarca, uronjenoj u blijedo okruženje ruralne tišine naizgled napuštenog gradića. Roditelji u takvim neinsipirativnim okolnostima dane ispunjavaju fizičkim radom, a noći nostalgičnim telefonskim razgovorima s vlastitom, iz obiteljskog gnijezda odlepršalom djecom.
“Gnijezdo” se također transformira u suptilni komentar današnjeg potrošačkog društva i dužničkog ropstva niže srednje klase. Ovaj pažljivo nagovješten socio-ekonomski podtekst smješten je u procjepu banalnih prikaza svakodnevice, ispod radara, pa stoga ne uzurpira gledateljevu pažnju niti oduzima prostor emocionalnoj dimenziji filma. Leidenfrostová u svojem filmu progovara i o uzajamnom odnosu mlađe i starije generacije, usporedno naglašavajući razliku između ruralnog i urbanog. Konkretno, radi se o uobičajenoj situaciji migracije mladih članova obitelji prema gradskim središtima – generacijski konstantnoj potrazi za boljim životom. Roditelji u takvim okolnostima ostaju sami, često zanemareni i zaboravljeni na nekad prosperitetnoj rodnoj grudi.
“Gnijezdo” se također transformira u suptilni komentar današnjeg potrošačkog društva i dužničkog ropstva niže srednje klase.
Slovačka filmska autorica kamerom iz ruke ostvaruje dozu vjerodostojne realističnosti, dok odsustvo glazbe dodatno osiromašuje sliku ionako pustih ruralnih krajeva. Leidenfrostová svjesno i efektno, umjesto teških emotivnih premaza, odabire banalne telefonske razgovore roditelja i njihovih potomaka, čime gledatelja uspijeva uvući u svakodnevnu autentičnu stvarnost protagonista s velikog platna. Majka Mária centralna je i dominantna figura “Gnijezda”, no njeno konstantno zanovijetanje u nekim trenucima može nagristi emocionalno saživljavanje, pa i moguću željenu empatiju kino-namjernika. Márijin muž Ján, s druge pak strane, tijekom 25 minuta trajanja filma ostavlja dojam pasivnog promatrača; čovjeka čije se životno postojanje svodi na tek uspravnu metu Marijinih streličastih opaski.
Kristina Leidenfrostová u konačnici je ipak uspjela uspješno približiti gorku težinu osamljenih egzistencija ruralnih obitelji. Radi se o pojedincima ostavljenima ne samo na milost i nemilost tišine nekad grajom natopljenog doma, već i često nezavidnih ekonomskih situacija. Kontrastiranjem utopijskih božićnih slavlja i realiteta otkucavajuće samoće, Leidenfrostová podastire svu ambivalentnu sirovost većine modernih kućnih krošnji: ubrzano odrastanje ljudskih ptića i želju roditelja za povremenim zaustavljanjem vremena. “Gnijezdo” je film koji u svakom slučaju gledatelje neće ostaviti ravnodušnima, o čemu svjedoči i Nagrada za najbolji dokumentarni film 3. Međunarodnog studentskog filmskog festivala – STIFF-a.
Recenzija je nastala u sklopu STIFF-ove Radionice pisanja filmske kritike pod vodstvom prof. Dejana Durića. Polaznici radionice su studenti Sveučilišta u Rijeci, koji su u pet dana njenog trajanja usvojili širok raspon analitičkih pristupa kroz predavanja i diskusije o filmovima iz selekcije ovogodišnjeg festivala. Polaznici su razvijali stil pisanja recenzija u formi novinske kritike, prilikom čega je procjena umjetničke kvalitete filma utemeljena u analizi, bez podcjenjivanja potencijalnih čitatelja.
