Dokumentaristika kao efektan način obračunavanja s nezadovoljavajućom realnošću, medij je blizak publici koji će istovremeno problematizirati samorazumljivosti i uspješno komunicirati slijepe točke društvene realnosti. Utoliko je selektorska odluka ovogodišnjeg, 10. Vox Feminae Festivala (Zagreb: KIC, Dokukino KIC; 8 – 16. listopada), da se velik prostor osigura upravo dokumentarnom filmu, jasna u svojoj namjeri, otvarajući usput i uvid u recentnu produkciju specijalizirane tematike društvenog tretmana manjinskih skupina. Sukladno tome očekivali bismo niz duboko angažiranih filmova s pomno razrađenim metodama pristupa ionako ranjivim skupinama, no rezultat je veći broj konvencionalnih, prije nominalno angažiranih, na trenutke senzacionalističkih filmova, bližih televizijskom dokumentarizmu nego li punokrvnom aktivizmu.
Tome zacijelo doprinosi retrospektivna metoda svjedočenja protagonista ključnih trenutaka razvoja američke LGBT zajednice, koji tu povijest nastoje sistematizirati, reflektirajući se na vlastitu ulogu u njenom nastajanju. Problem se javlja u proturječnim tendencijama nekih ostvarenja. S jedne se strane očito pristupa nešto široj publici s ciljem humanizacije aktera i buđenja kolektivne odgovornosti; s druge se pak kontekst obrađuje samo sporadično, stoga se za dohvaćanje cjeline pretpostavlja određeno predznanje.
Takav je slučaj s “Major!” Annalise Ophelian (2015.; ★★★ i 1/2), najboljim filmom 10. VFF-a po glasovima publike, koji priču gradi oko Miss Major i njene aktivne uloge u zajednici transrodnih i transseksualnih osoba. Portretiranje glavne protagonistice, odakle se povlače paralele permanentno prisutne diskriminatorne prakse, nedovoljno je kontekstualizirano od strane same američke autorice. Sklop socijalne isključenosti, rasizma i homofobije, nevjerojatno je kompleksan problem koji zahtijeva opsežnu i ozbiljnu analizu društvenih uzroka i posljedica u jednom specifičnom društvu kakvo je američko. Fragmentirana individualna iskustva u “Majoru!” nisu i ne mogu iskristalizirati njegovu realnu sliku.
Još je jednostraniji film “Jewel’s Catch One” C. Fitz (2016.; ★★★), s centralnim likom utjecajne aktivistice Jewel. Klub koji je osnovala, kao mjesto gravitacije crnačke LGBT zajednice, zasigurno ima svoje mjesto u povijesti borbe za ravnopravnost, no glorifikacija od strane popkulturnih zvijezda sam film nehotično upisuje u struju trenutne pomodnosti. Nekadašnji značaj ovog mjesta teško će se pomiriti s kasnijom aurom ekskluzivnosti. U nekritičku struju dokumentiranja momenata povijesti homoseksualne zajednice upisao se i “Temeljni kapital” / “Seed Money: The Chuck Holmes Story” (2015.; ★★★) Mikea Stabilea, dokazujući da američka kultura u svim svojim problematičnim točkama pronalazi lukrativni potencijal.
Mnogo skromniji u ambiciji, no neupitno jači u realizaciji, s oslanjanjem na elemente direktnog filma jest “Check It!” (2016.; ★★★★ i 1/2) Dane Flor i Tobyja Oppenheimera. Uspješno balansirajući između prikaza konkretne realnosti i ispovjedne forme, dovoljno je potresan da bi ustvrdio da se u socijalnom okružju SAD-a, još od filma “Paris Is Burning” (Jennie Livingston, 1991.) s kojim se ovo djelo uspoređuje i dijeli stilske odlike, ništa nije promijenilo.
Iako američko društvo ima jaku tradiciju u praktičnoj implementaciji i teorijskom zahvaćanju gore dotaknutih fenomena, od rodne problematike do isključenosti na temelju individualnih karakteristika pojedinaca, u našem bi se kontekstu vjerojatno bilo plodonosnije orijentirati na tretman manjinskih skupina u bližem okružju, radilo se o zapadnoeuropskim, istočnoeuropskim ili društvima iz regije, od kojih svako ima svoju prijelomnu točku početka rasprave. Sličniji će socijalni preduvjeti olakšati otvaranje perspektive za još uvijek potrebnu normalizaciju stavova.
Naravno, žensko je pitanje u svojim različitim pojavnostima u centru interesa festivala. Što se tiče dokumentaristike, ono se manifestira kroz prezentaciju autorica, njihovu suradnju, ali i tematizaciju manje vidljivih aspekata ženske problematike. Takav je odnos žene prema majčinstvu, ali i zanemarivanje trauma koje ono može izazvati. Problem poroda, kao samorazumljivo shvaćene biološke činjenice, otvorio se filmom “Iskušenje poroda” / “Trial of Labor” (2015.; ★★ i 1/2) Roberta Humphreyjsa. Koliko god bilo potrebno racionalno postaviti okvire za smisleno propitivanje ženskog poimanja tog iskustva, motivacija samog filma nije precizna, već se zapleće između pomodnog propitivanja metoda zapadnjačke medicine i stvarnog problema liječničkog tretmana pacijenata uspostavljenog na autoritarnom odnosu, prava žene – pacijentice na informaciju i diskutabilnog trenda pribjegavanja nekim drugim metodama. Time raste opasnost da se krucijalna pitanja podvedu pod intencije druge vrste, ne nužno negativne, ali daleko od proklamiranog interesa za ženu. Sam film ostaje zarobljen u prevladavajućoj formi intervjua što s vremenom prestaje pobuđivati zanimanje.
S druge strane, “Med i mlijeko” / “Milk and Honey” (2015.; ★★★ i 1/2) Sofie Meelberghs, jezgrovito poentira žensku situaciju u kojoj se prelama sva odgovornost, društvena osuda i moralizatorski stav – odlučila ona zadržati dijete ili ne. Ovo je tematika na kojoj je u Hrvatskoj iz znanih razloga nužno inzistirati i postupno raskrinkavati mitove.
Bez obzira na svoju primarnu orijentaciju, Vox Feminae Festival je omogućio uvid i u domaću te regionalnu dokumentaristiku, od kojih su neki filmovi već prošli distribuciju diljem festivala, dok drugi daju naslutiti da se već neko vrijeme prisutne tendencije i dalje učvršćuju. To dokazuju hrvatsko “Hudo vreme” (Restart, 2016.; ★★★) Anje Strelec i Tomislave Jukić u korektnom prikazu obiteljskih transgeneracijskih odnosa, ali i “Linija života” (2014.; ★★★★) mlade srpske redateljice Katarine Bulajić koja progovara o obiteljskoj traumi Golog otoka, no bez ikakve ogorčenosti, zahvaljujući izravnom svjedočanstvu osuđenice koja izbjegava svaku viktimizaciju. Iako kratka forma onemogućava detaljnu razradu teme, iz filma izvire očiti senzibilitet redateljice za pristup drugome.
Uspješnica hrvatskog redatelja Tomislava Žaje, “Slobodni” (Gral Film, 2016.; ★★★★ i 1/2), uklopila se u festival kako tematski, tako i afirmativnim pristupom prema protagonistima, osobama s intelektualnim poteškoćama čiju deinstitucionalizaciju prati. Programu su nužnu heterogenost dali Simone de Vries s filmom “Robinino putovanje” / “Robin’s Road Trip” (2016.; ★★★★ i 1/2), koji se svojom zamisli i metodama profilira kao najbolje prikazano ostvarenje 10. VFF-a te “Umnjaci” / “Wisdom Teeth” (2016.; ★★★★ i 1/2) Sydni Lazarus, kao efektno realiziran primjer kratkog metra, koji temu zlostavljanja suptilno otvara kroz potencijalnu kulturološku predisponiranost.
Ipak, ovi su filmovi istisnuti pred brojčanom prevlašću korektnih dokumentarnih djela, ali bez koncentracijske snage gledateljeve pažnje. Sumarno, dokumentarni program nije ponudio ništa izvanserijski, što bi pojedinac primarno nezainteresiran za problematiku neophodno morao vidjeti. Uzmemo li u obzir važnost i podzastupljenost tema o kojima se progovara, možda je rješenje usmjeravanje na radikalnije autore i filmski zahtjevnije koncepte. Niti jedno od prikazanih ostvarenja nije u potpunosti promašeno, ali nije niti dovoljno sugestivno za izazivanje reakcije, a još manje polemike. “Check It!” je vjerojatno najbliži zadovoljavanju različitih sastavnica, od potrebnog angažmana koji ne prelazi u vlastitu suprotnost do filmski relevantnog oblikovanja, stoga bi razvoj u tom smjeru vjerojatno mogao funkcionirati u budućnosti. Uostalom, naš zahtjev kao gledatelja za programom koji je istovremeno u stanju podići razinu promišljanja, ali i pružiti novo gledateljsko iskustvo, sasvim je legitiman.
