Najveća ovogodišnja doku-ekskluziva 19. Motovun Film Festivala bez ikakve sumnje pripada filmu “Gori more” / “Fire at Sea” / “Fuocoammare” (2016) Talijana Gianfranca Rosija, od kojeg smo već navikli na – ne uvijek i u svako doba dana i noći probavljivi – minimalistički slow paced opservatorij pristup svojim tematskim cjelinama.
Rosijev film o talijanskom otoku Lampedusa (sjetit ćete se i HRFF-ove “Lampeduse zimi” / “Lampedusa in Winter” Jakoba Brossmanna; 2015.), u Motovun stiže jašući na zlatnolavovskoj grivi 66. Berlinalea. Istini za volju, međutim, “More” prvenstveno treba promatrati iz rakursa pravog filma u pravo vrijeme i pokušaja ispiranja zakorenih mrlja Zapadnog grijeha, nego što se istinski radi o tektonskom djelu s moćima pomicanja svjetonazorskih, pa i strukovnih granica.
“Gori more” započinje prološkim telopom, zapravo servisno-informacijskim činjenicama bitnima za bolju kontekstualizaciju događaja i sudbina koji će se potom odmotati pred našim očima. Sedamdesetak kilometara od sjevernoafričke, odnosno 120 kilometara od one sicilijanske, smjestio se talijanski otočić Lampedusa. U proteklih dvadesetak godina lampeduškim kamenom prohodalo je oko 400 tisuća izbjegličkih duša, uglavnom iz ratom i neimaštinom poharanih afričkih država. Na tom nesigurnom i neizvjesnom vodenom putu, često i zauvijek jednosmjernom, život je, procjenjuje se, izgubilo petnaestak tisuća ljudi.
Rosi i u “Gori more” ne odustaje od svojih autorskih zaštitnih znakva poput pomno kalkuliranih ali nikad predugih statičnih kadrova, mañana tempa i odsustva involvirane emocije. Talijanovi kadrovi su kirurški čisti, gotovo dokufikcijski isplanirani, pa se kod gledatelja žednog direktne stvarnosti s kojom se može rukovati, može pojaviti opravdana doza nefiltrirane mrzovoljnosti.
“More” prati sličan, odsutno-činovnički uzorak rosijevske ambivalencije kojeg – bez obzira na bezličan pristup migrantskim sudbinama, neopravdano golijatovsku minutažu i poprilično style over substance samozadovoljstvo – ne smijemo lakonski otpisati kao u potpunosti razočaravajuće filmsko iskustvo.
Izbjegličku problematiku redatelj u prvoj trećini filma relativno periferno dotiče, izuzev potresnih radio-korespodencija između Obalne straže i izbjeglica na tonućim grobnicama koje lede krv u žilama. Rosiju je očigledno u početku bilo najvažnije apostrofirati gorući kontrast između domorodačkog života s očajnički ispruženim rukama prema uobičajenoj rutini (12-godišnji Samuel s praćkom i lijenim okom, lokalni DJ koji zaprima želje lokalnih staraca, troplan obiteljskog ručka i usputno čavrljanje…) i ljudi kojima se ta stvarnost sastoji od golog opstanka ispod zvijezda.
I Rosi to u svojoj očekivanoj rezerviranosti – radi maestralno, tjerajući nas, iako nikad daljinsko-upravljački izravno, da se suočimo s vlastitim razmaženim demonima kraljevski naslijeđenih beneficija; ostvarenima tek pukom geografskom srećom bolničkog osvanuća s ispravne strane Mediterana. Jesu li otočani već oguglali na konstantan priljev afričke mizerije, ili se Rosi, poante radi, svjesno i ciljano koncentrirao na paralelnu stvarnost izvan brodskih gabarita, nije posve jasno.
Bilo kako bilo, talijanski dokumentarist u svojim filmovima često preuzima ulogu Davida Attenborougha asfaltne stvarnosti, ne želeći narušavati fragilni ekosistem gostoljubivog domaćina. Rosi traži svoju verziju autentične svjesnosti pod miškom direktne, hladne laboratorijske opservacije; dokumentarne autopsije pače.
“More” prati sličan, odsutno-činovnički uzorak rosijevske ambivalencije kojeg – bez obzira na bezličan pristup migrantskim sudbinama, neopravdano golijatovsku minutažu i poprilično style over substance samozadovoljstvo – ne smijemo lakonski otpisati kao u potpunosti razočaravajuće filmsko iskustvo.
Dapače, Rosi u berlinskom trijumfu uz izvanrednu fotografiju gornjeg i donjeg lampeduškog krajolika, nudi i legitimno-neskriptirane bljeskove (iskusni doktor s knedlom u grlu opisuje iskustva s migrantima, migranti pjevaju o stravičnoj cijeni slobode…), koji zajednički, opet, prije svega stavljaju fokus na već isprofilirani filmski i umjetnički brend, daleko ispred aktivističko-senzibilizirajućeg poziva na djelovanje.