Dosad najduža, peta sezona Škole dokumentarnog filma u organizaciji zagrebačkog Restarta, potrajala je od 2. listopada 2015. do 26. ožujka 2016. godine. Pod ravnanjem glavnih mentora Ane Hušman, Hrvoslave Brkušić, Igora Bezinovića, Nebojše Slijepčevića i Olivera Sertića, jedanaest polaznika prolazilo je kroz pet glavnih vježbi koje su im pomogle u svladavanju osnovnih dokumentarističkih vještina.
Prije desetak dana prepuno Art-kino Grič svjedočilo je završnim radovima polaznika koji su kroz čuvenu Petu vježbu i finalni kratkometražni dokumentarni rad, okupljenima prezentirali dotad naučeno u Školi dokumentarnog filma. Nakon dodjele diploma kratko smo porazgovarali s redateljicom, voditeljicom Restartovog programa edukacije te mentoricom ŠDF-a, Anom Hušman.
“Ove godine odlučili smo, de facto, napraviti dva semestra. Prvi je trajao do Nove godine, a zatim smo polaznicima ostavili prostor za razvoj i rad. Željeli smo drugi semestar odraditi mentorski i one praktične vježbe ostaviti za kasnije, računajući na potrebe samih polaznika i njihov napredak”, izdvojila je glavnu razliku između prijašnjih izdanja Škole i sezone 2015./2016.
Olakšava li duža Škola predavačko-stvaralački proces kod mentora i polaznika? Po Ani Hušman, porota još vijeća oko konačnog odgovora.
“Nisam sigurna koliko to olakšava stvari jer dulja nastava mentorima produžava bavljenje filmom i samim polaznicima. Ne mogu ti dati neki dobar odgovor”, iskrena je Ana. “Polaznici se još uvijek boje Pete vježbe. Slična situacija se ponavlja iz godine u godinu. Jednostavno se zapletu, zakoče, imaju blokade…
“Kao mentori pokušavamo primijeniti razne metode kako bi se polaznici opustili; da sve predstavimo kao samo još jednu vježbu u nizu… No, radi se o dosta zahtjevnom procesu. Nisam sigurna kako smo pronašli najbolji način za rješavanje tog problema.
“Pokušavamo dokučiti što najbolje i najbezbolnije funkcionira – i za njih, i za nas. Učenje i poučavanje je obostran proces. No, upravo to i jest zanimljivo. Mogućnost izmjene programa, prilagođavanja polaznicima i isprobavanja novih stvari najveća je inspiracija.”
Kao i svake godine, polaznici se najviše boje opjevane Pete vježbe, završnog kratkometražnog dokumentarca koji predstavlja vrhunac dotad naučenog.
“Problem s Petom vježbom je što ona predstavlja kraj. Dolazi do očekivanja da u njoj moraš pokazati najbolje od sebe. To je teško izbjeći. Smatram kako je bitan proces. Čak i ako ne napraviš najbolji film, bitno je da si nešto naučio. Peta vježba je zadnja u smislu zaokruživanja cijelog procesa poučavanja filma”, rekla je Ana Hušman također izrazivši želju za daljnjim napredovanjem same Škole dokumentarnog filma.
“Naš sljedeći korak prema uozbiljavanju Škole jest program koji će polaznike okupirati više dana u tjednu. Trenutno radimo s ljudima u programu koji se nalazi između tečaja i škole. Oni rade neke druge poslove, a mi im oduzimamo dosta slobodnog vremena. Samim time ostaje im jako malo prostora za rad. Ozbiljniji program, međutim, iziskuje i više financijskih sredstava.”
Za kraj smo upitali Anu o najvećem highlightu ovogodišnje Škole dokumentarnog filma. Mentorica je izdvojila švicarsku preciznost svojih polaznika.
“Ove godine polaznici su bili izuzetno točni i dolazili su na vrijeme. Ovo je prva generacija – s izuzetkom dva nedovršena filma Pete vježbe – u kojoj su svi radovi također bili gotovi u dogovoreno vrijeme. Ta činjenica nam je olakšala rad. U konačnici, imali smo lijepu energiju grupe, dobar odabir ljudi i zadovoljna sam s njihovim završnim filmovima.”