U filmu “Charter let broj…” (1975) Krste Papića (1933. – 2013.) upoznajemo četiri usamljene siromašne djevojke iz Dalmatinske zagore koje odlučuju problem svoje egzistencije riješiti odlaskom u Australiju – tamo će postati supruge stranaca s drugog kraja svijeta koji će ih bezuvjetno voljeti i zauvijek uzdržavati dok one podižu njihovu djecu. Za ovakvu sanjariju treba puno naivnosti, a naivnost je jedna od najvjernijih prijateljica nemoćnih. Četiri mlade žene s kojima nas Papić upoznaje, od zajednice im propisanom pasivnošću podnose osjećaj bespomoćne okovanosti. Odlaskom u tuđinu one će promijeniti mjesto robovanja, no ne i datosti svog položaja žene u bespoštedno patrijarhalnom društvu.
U smislu utopijskog mjesta na kojem će iz korijena promijeniti svoje živote, Australija je njihov Sedmi kontinent, baš kao i za tročlanu obitelj iz dugometražnog igranog debija Michaela Hanekea (“Sedmi kontinent” / “The Seventh Continent” / “Der siebente Kontinent”; 1989.). Kao i Papićeve protagonistice, Hanekeovi otac, majka i kći Australiju zamišljaju kao čistu suprotnost svojoj otuđenoj – duhom i duhovnošću – siromašnoj svakodnevnici.
No, dok su Austrijanci barem materijalno potkovani, naše su djevojke odreda iz siromašnih obitelji. Hanekeova obitelj svoju maštariju neće uspjeti odnjegovati do kraja, na okrutan način se suočivši s faktima vlastite egzistencije. Četiri djevojke iz Papićeva filma, međutim, dočekat će realizaciju svojih fantazija i iz prve ruke otkriti kako je Sedmi kontinent tek još jedno mjesto gdje nemaju nikoga i gdje im ništa ne pripada.
Papić redom intervjuira svaku od mladih žena, kao i članove njihovih obitelji, paralelno-kronološki prikazujući dugo putovanje charter avionom: od uplakanog rastanka s bližnjima, preko samog leta pa sve do dolaska na destinaciju i početka novog života. Protagonistice se međusobno izrazito karakterno razlikuju, a ono što ih povezuje jesu oskudni materijalni uvjeti i patrijarhalne obitelji iz kojih dolaze – zajedno s potpunom nemoći kontroliranja životnih okolnosti – što ih čini sklonima iracionalnom fantaziranju. Jedna tako sanja kako će s čovjekom s kojim je razmijenila tek nekoliko pisama doživjeti istinsku romantičnu ljubav, dok druga mašta o kupnji velike farme konja.
No, Papić je neumoljiv u prikazivanju realnosti s kojom se djevojke po dolasku moraju suočiti – od toga da moraju spavati u krevetu s potpunim strancem u zabitom mjestašcu, s tek pokojim stanovnikom više od njihovog sela, do predavanja sudbine u ruke potencijalno opasnih ljudi. Jednoj od četiriju djevojaka odmah po dolasku izgubit će se svaki trag, dok će druga pisati očajnička pisma svojim siromašnim skrbnicima u kojima ih zaklinje da joj kupe povratnu kartu jer će inače “ona ondje umrijeti”.
“Charter let broj…” autentičan je uvid i u danas sveprisutan fenomen neiskorjenjive bespomoćnosti našeg čovjeka koji uporno bježi glavom bez obzira kako bi negdje drugdje živio jednako bespomoćno – vječno kao onaj drugi. Papić nas je zadužio najistinitijim slikama iskonske domaće teme odlaska trbuhom za kruhom: prvo u dokumentarnom debiju “Hallo München” (1967), zatim klasiku “Specijalni vlakovi” (1972), ali i jednom od najpreciznijih osuda našeg svjetonazorskog šovinizma i konzervatizma u feminističkoj “Nezaposlenoj ženi s djecom” (1986). Ali nigdje njegov glas nije nosio toliko rezonantne tuge i gorčine kao u “Charterovoj” slici usamljenih žena koje odlaze, ne da bi rintale na nekom gradilištu, već da bi svoj život bez pitanja poklonile strancu.
“Charter let broj…”
- Scenarij i režija: Krsto Papić
- Direktor fotografije: Ranko Mitić
- Montaža: Martin Tomić
- Organizacija: Ante Deronja, Ivica Njerš
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1975.
- Trajanje: 26 minuta
Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.
Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
