U filmu “Charter let broj…” (1975) Krste Papića (1933. – 2013.) upoznajemo četiri usamljene siromašne djevojke iz Dalmatinske zagore koje odlučuju problem svoje egzistencije riješiti odlaskom u Australiju – tamo će postati supruge stranaca s drugog kraja svijeta koji će ih bezuvjetno voljeti i zauvijek uzdržavati dok one podižu njihovu djecu. Za ovakvu sanjariju treba puno naivnosti, a naivnost je jedna od najvjernijih prijateljica nemoćnih. Četiri mlade žene s kojima nas Papić upoznaje, od zajednice im propisanom pasivnošću podnose osjećaj bespomoćne okovanosti. Odlaskom u tuđinu one će promijeniti mjesto robovanja, no ne i datosti svog položaja žene u bespoštedno patrijarhalnom društvu.

U smislu utopijskog mjesta na kojem će iz korijena promijeniti svoje živote, Australija je njihov Sedmi kontinent, baš kao i za tročlanu obitelj iz dugometražnog igranog debija Michaela Hanekea (“Sedmi kontinent” / “The Seventh Continent” / “Der siebente Kontinent”; 1989.). Kao i Papićeve protagonistice, Hanekeovi otac, majka i kći Australiju zamišljaju kao čistu suprotnost svojoj otuđenoj – duhom i duhovnošću – siromašnoj svakodnevnici.

Let broj...

No, dok su Austrijanci barem materijalno potkovani, naše su djevojke odreda iz siromašnih obitelji. Hanekeova obitelj svoju maštariju neće uspjeti odnjegovati do kraja, na okrutan način se suočivši s faktima vlastite egzistencije. Četiri djevojke iz Papićeva filma, međutim, dočekat će realizaciju svojih fantazija i iz prve ruke otkriti kako je Sedmi kontinent tek još jedno mjesto gdje nemaju nikoga i gdje im ništa ne pripada.

Papić redom intervjuira svaku od mladih žena, kao i članove njihovih obitelji, paralelno-kronološki prikazujući dugo putovanje charter avionom: od uplakanog rastanka s bližnjima, preko samog leta pa sve do dolaska na destinaciju i početka novog života. Protagonistice se međusobno izrazito karakterno razlikuju, a ono što ih povezuje jesu oskudni materijalni uvjeti i patrijarhalne obitelji iz kojih dolaze – zajedno s potpunom nemoći kontroliranja životnih okolnosti – što ih čini sklonima iracionalnom fantaziranju. Jedna tako sanja kako će s čovjekom s kojim je razmijenila tek nekoliko pisama doživjeti istinsku romantičnu ljubav, dok druga mašta o kupnji velike farme konja.

Let broj...

No, Papić je neumoljiv u prikazivanju realnosti s kojom se djevojke po dolasku moraju suočiti  – od toga da moraju spavati u krevetu s potpunim strancem u zabitom mjestašcu, s tek pokojim stanovnikom više od njihovog sela, do predavanja sudbine u ruke potencijalno opasnih ljudi. Jednoj od četiriju djevojaka odmah po dolasku izgubit će se svaki trag, dok će druga pisati očajnička pisma svojim siromašnim skrbnicima u kojima ih zaklinje da joj kupe povratnu kartu jer će inače “ona ondje umrijeti”.

“Charter let broj…” autentičan je uvid i u danas sveprisutan fenomen neiskorjenjive bespomoćnosti našeg čovjeka koji uporno bježi glavom bez obzira kako bi negdje drugdje živio jednako bespomoćno – vječno kao onaj drugi. Papić nas je zadužio najistinitijim slikama iskonske domaće teme odlaska trbuhom za kruhom: prvo u dokumentarnom debiju “Hallo München” (1967), zatim klasiku “Specijalni vlakovi” (1972), ali i jednom od najpreciznijih osuda našeg svjetonazorskog šovinizma i konzervatizma u feminističkoj “Nezaposlenoj ženi s djecom” (1986). Ali nigdje njegov glas nije nosio toliko rezonantne tuge i gorčine kao u “Charterovoj” slici usamljenih žena koje odlaze, ne da bi rintale na nekom gradilištu, već da bi svoj život bez pitanja poklonile strancu.

“Charter let broj…” 

  • Scenarij i režija: Krsto Papić
  • Direktor fotografije: Ranko Mitić
  • Montaža: Martin Tomić
  • Organizacija: Ante Deronja, Ivica Njerš
  • Produkcija: Zagreb film
  • Godina proizvodnje: 1975.
  • Trajanje: 26 minuta

Serija mikro-eseja i intervjua na portalu Dokumentarni.net, pod zajedničkim projektnim nazivom “Prozori”, zamišljena je kao pregled najvažnijih estetika i tema u hrvatskoj dokumentaristici prije osamostaljenja.

Kroz ponuđeni presjek pokušat ćemo pružiti uvid u ključne teme hrvatske stvarnosti u zadnjih pola stoljeća (emigracija, siromaštvo, komunistička vladavina, socijalne nepravde…) te propitati način njihovog oblikovanja u domeni umjetničko-filmskog.
 
Također, u fokusu “Prozora” bit će i autori koji su stvarali na rubu dokumentarnog tipa izlaganja spajajući ga s drugim filmskim rodovima – posebice onim eksperimentalnim (Gotovac, Kursar, Martinac…).

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here