Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Kraljica”
Peti dan 10. DOKUarta donio nam je tri projekcije u glavnom dijelu programa. Elitni termin Kulturnog i multimedijskog centra od 20 sati je sati ovaj put bio rezerviran za nizozemski dokumentarac “Vrijeme i mjesto, razgovor s mojom majkom” / “Time and Place, a Talk with My Mom” / “Tijd en plaats, een gesprek met mijn moeder” (2015) Martijna Veldhoena, dok su nešto kasnije prikazani argentinski film “Kraljica” / “The Queen” / “La Reina” (2013) Manuela Abramovicha te “Zimski san u Lukomiru” / “Lukomir Six Months Off” / “Winterslaap in Lukomir” (2010) Nizozemca Nielsa van Koevordena.
Okrenuti kameru prema sebi ili svojoj obitelji kako bi se ispričala potencijalno zanimljiva priča odavno je u dokumentarizmu prestala biti novotarija, češće nemam dovoljno inspiracije, ali moj deda Marko je jeo koru s drveća u Drugom svjetskom ratu distrakcija, kako za publiku tako i za kritičarsku regimentu koja te filmove mora kateterom upijati po službenoj dužnosti.
“Vrijeme i mjesto, razgovor s mojom majkom” ★★★ i 1/2, doduše, ne polaže zakletvu nijednoj krajnosti, iako Veldhoenov dokumentarac nakon isteka uglavljenih četrdeset minuta nećete poželjeti instaliratu u vašu pomno biranu DVD kolekciju.
Sama priča o autorovoj ostarjeloj majci i rekapitulaciji zajedničke prošlosti (ostala sama s četvero djece nakon što ih je napustio muž) djeluje poznato. “Vrijeme” iznad vode uz delikatnu i fokusiranu posvećenost temi, ipak drže izvrsna vizualna rješenja – prije svega kompjuterska animacija nekadašnjeg obiteljskog stana. Sve u službi rekonstrukcije izblijedjele prošlosti i krpanja sve rjeđe staričine paučine sjećanja. Ništa revolucionarno, ali s autentičnim receptom za midde of the pack obiteljski doks bez srcedrapateljnog patosa.
Abramovichevu “Kraljicu” ★★★ i 1/2 naši su gledatelji mogli čekirati na prošlogodišnjem Tabor Film Festivalu gdje je ista osvojila Nagradu za najbolji dokumentarni film. Pomazila je festivalska turneja argentinskog filmaša, čiji se mono-closeup film o jedanaestogodišnjoj Memi, maloj kraljici argentinskog karnevala, naosvajao nagrada i priznanja diljem planete, među njima i Posebnog priznanja na Karlovim Varima.
Kako bi umarširala u svečanu povorku argentinskog karnevala, mala Memi mora na glavu staviti predivnu krunu tešku gotovo pet kilograma, što bi predstavljalo nerješivu zadaću i za višestruko popunjenije pripadnice ženskog spola. Vremena do početka svečanosti je sve manje, a kruna postaje sve teža. Čini se kako jedino stoicizam mlađahne Argentinke može nadvladati okružujući kaos uzrokovan neposlušnom karnevalskom opremom…
Argentičeva premisa naizgled smrdi na TLC-ev beauty pageant treš američke klinčadije i krezubih im davatelja gena, no “Kraljica” je ipak suptilniji dokument vremena, zapravo i pametna metafora cijelog seta tekućih pošasti: seksualizacije maloljetnika, nepotrebne i isfabricirane kompetitivnosti, nametanja nerealno-nepotrebnih ideala, projiciranja od strane naizgled odraslih uzora itd.
Posljednji film večeri odveo nas je među oblake gotovo 1500 metara visokog Lukomira, najvišeg naseljenog mjesta susjedne Bosne i Hercegovine. I u svojim zlatnim godinama gotovo pusto područje, danas zauzima jedva dvoznamenkasti broj stanovnika, među njima ostarjeli bračni par i tek nešto mlađi supatnik – svi bez iluzija o boljoj budućnosti, svi s bremenitom realnošću izolacije i usamljenosti koju samo sebi srca imaju podariti.
Jest, sve je to “Zimski san u Lukomiru” ★★★ 1/2 (i) u vidu namjerno dugih ovdje je vrijeme stalo kadrova uspio iskomunicirati. Uspio je prenijeti i specifični nesalomljivi duh bosanskih susjeda (komentiranje starice o učincima namještanja vanjske antene); i grč u želucu usamljene starčadi (telefonski poziv unucima od kojeg bi i kamen proplakao); i predpotopne životne uvjete nedostojne čovjeka…
Međutim, Niels van Koevorden za stol nije donio ništa što već milijun puta nismo vidjeli u raznoraznim inačicama etnografske televizijske produkcije. Njegovu hladnu treadmill opservaciju zapadno osunčanog bijelca u posjeti zaostalim balkanskim kolonijama, brzo ćemo odstraniti iz naše memorijske banke. Ne nužno radi Nizozemčevih mogućih prodika, koliko je “Zimski san”, hm, baš monoton i – prosječan film.