Nismo sigurni gdje smo uopće. Dobar je to feeling, koliko i zeznut. Što točno gledamo?
Izgleda kao ovaj planet, zbog ljudi, iako ih nema puno. Jesmo li na svemirskoj postaji? U ovom sunčevom sustavu? Ili na sjevernom polu? Južnom? Gdje su medvjedi i pingvini? Nema ih, samo snijeg i aparati, kablovi i lim… Možda smo zalutali u paralelnu dimenziju? U izgubljeni film Tarkowskog?
Odgovor dobijemo na kraju, kada nam samo jedan telop pojasni ono što smo se načelno pitali. Iako smo negdje već kod pete minute (od sve zajedno četrnaest) odustali od potrebe za pronalaženjem informacije. Lijepo da je došla, naravno, ali “Mjesto” / “The Place” / “Miejsce” (2014) poljske redateljice i TV novinarke Julije Popławske bio bi jednako fascinantan kratki dokumenatarac čak i da nas je ostavio u blaženom neznanju.
“Mjesto” nas upoznaje s mjestom na kojem se čovjek nije trudio dominirati nad prirodom, ali se nametnuo, ma koliko skromno. U njemu ne postoji vrijeme i prostor, samo moć ambijenta i vrijedni napor čovjeka. Oda stoicizmu, lirska posveta radu i ambijentalni komadić kirurški odabranog zvuka i slike. Ujedno i najbolji uvod u SF horor ikada, samo šteta što to nije.
Kratko, ali audiovizualno besprijekorno upakirano putovanje kroz eksterijer i interijer poljske meteorološke postaje zatrpane snijegom i stegnute ledom, epicentra vremenske prognoze u zemlji od 1938. godine, bez dijaloga, ali s naramkom snovitih kadrova prirode i društva, krase savršeno kliženje kamere, decentni time lapsovi, impresivan zvuk i neprekidna atmosfera neobične mješavine spokoja i tenzije.
Gledate i gledate i samo očekujete da se odnekud pojavi Kurt Russell s bacačem plamena…
“Mjesto” nas upoznaje s mjestom na kojem se čovjek nije trudio dominirati nad prirodom, ali se nametnuo, ma koliko skromno. U njemu ne postoji vrijeme i prostor, samo moć ambijenta i vrijedni napor čovjeka. Oda stoicizmu, lirska posveta radu i ambijentalni komadić kirurški odabranog zvuka i slike. Ujedno i najbolji uvod u SF horor ikada, samo šteta što to nije.
