Agresivni majmuni zaraženi ebolom, dječji robovi koji ginu za kobalt kako bi vi i mi napunili mobitele i laptope, neprekidni niz neopisivo krvavih ratova obilježenih genocidom, masovnim silovanjima i rekreativnim odsijecanjem udova, s potpisom koljača koji su nakrcali zemlju bijegom nakon genocida u Ruandi – aha, ako vam Kongo zvuči kao deveti krug pakla, niste daleko.
Ali Kongo kao žrtva kolonijalne pohlepe nije samo pakao koji su sazdali ljudi – iza zavjese krvi i siromaštva krije se raj nedirnute prirode, a neobičan susret raja i pakla dogodi se onda kada homo sapiens s ostatkom ekosfere uspijeva kohabitirati na obostranu korist.
Takav je i Nacionalni park Virunga, 7800 četvornih kilometara koji su 1925. postali prvim afričkim nacionalnim parkom, džungla u kojoj preživljavaju posljednje planinske gorile, ali i mjesto na kojem rafali strojnica postaju sve glasniji i glasniji…
O tom i takvom Kongu do sada su snimljeni mnogi dokumentarni i igrani filmovi, ali malo je tko uspio sve staviti na jedno mjesto, povezati elemente u jednu skladnu, virtuoznu simfoniju slike, zvuka i poruke, kao što je to pošlo za rukom Orlandu von Einsiedelu. On je od skromne aktivističke premijere na Netflixu s “Virungom” (2014) dogurao sve do nominacije za Oscara.
Produkcija Leonarda Di Caprija svakako je pomogla, ali kvaliteta je presudila.
Orlando se odlučio za pratnju četiri različite narativne linije, četiri osobe u rasponu od lokalnih čuvara i vojnika do stranaca u uniformama i strankinja s novinarskom iskaznicom; svi oni pokušavaju raditi svoj posao u klimi naftnih ratova i beskrajne korupcije.
Postavši u konačnici emocionalna vožnja koja će vas spojiti s drugim ljudima, drugim kulturama pa i drugim vrstama na jedinstven način; sjajan primjer kako snimiti aktivistički pamflet koji će prije svega biti dobar film, a tek onda i poruka, kao i vizualno dojmljivo putovanje. U samo srce tame, naravno, gdje nalazi neočekivano puno svjetla.
Glavni negativac? Ima ih mnogo, ali na vrhu piramide nalazi se Soco International, korporacija čija osjetila ne registriraju ljude, samo novčanice.
Zato je “Virunga” okrenula objektiv na našu vrstu, ali i još snažnije likove pored dežurne četvorke u hlačama i cipelama. Katkad se uistinu čini da su u Virungi sretni samo majmuni i oni koji rade s njima, ali čak i nasmiješene škakljive gorile koje vole tamaniti čips prestaju biti vesele kada začuju prve pucnjeve.
Kad se zapuca u akcijskoj ratnoj završnici, montiranoj atraktivnije od 90 posto današnje holivudske produkcije (a usto je i stvarnost!), “Virunga” ulazi u svoje veliko, neočekivano finale pa dodatno zakuca.
Postavši u konačnici emocionalna vožnja koja će vas spojiti s drugim ljudima, drugim kulturama pa i drugim vrstama na jedinstven način; sjajan primjer kako snimiti aktivistički pamflet koji će prije svega biti dobar film, a tek onda i poruka, kao i vizualno dojmljivo putovanje. U samo srce tame, naravno, gdje nalazi neočekivano puno svjetla.
