“Klice nade” / “Seeds of Hope” (2013) Britanke Fione Lloyd-Davies bave se najlošije čuvanom afričkom javnom tajnom – masovnim silovanjem žena, često upotrebljavanim kao dodatno oružje protiv kolega s druge strane nišana.
Građanski rat u Kongu relativno nedavno je priveden svojem kraju, no to ne sprječava brojne paravojne skupine u sijanju terora državom smještenom u srcu Crnog kontinenta. Uz svakodnevne pljačke, stanovnici ugroženih područja konstantno se suočavaju sa silovanjima epidemioloških razmjera. U jednom satu, približava nam Fiona Lloyd Davies kataklizmičnu situaciju s terena, u Kongu bude silovano čak 48 žena.
Tisuće nesretnih Kongoanki, odbačenih i od vlastite obitelji (“Sada više nisi normalna osoba”), napuštaju svoje domove, ostavljene na milost (rjeđe) i nemilost dobroj volji stranaca. Takve pojedinke, čije su razgovorima ogoljene sudbine okosnica Britankinog filma, prisiljene su obavljati najteže fizičke poslove, što ih opet – paradoksa li – izlaže ogromnom riziku od ponovnog silovanja. Njihova svjedočanstva lede krv u žilama. Njihova svjedočanstva potpiruju nijemu i bremenitu nemoć kod sugovornika. Nemoć kod svojih gledatelja.
Začarani krug pokušava prekinuti Masika, voditeljica rijetkog centra za pomoć žrtvama kongoanskih zvjerstava. U svojevrsnoj mini agrarnoj komuni, Masika, i sama višestruko silovana (grozote koje ni internetski papir ne može podnijeti), nesretnim ženama nudi privremeno utočište, liječničku pomoć i otklanjanje boli putem rada na obližnjoj poljoprivrednoj površini.
Silovanje je u Kongu postalo oruđe jačeg, nadmoćnijeg. Gotovo društveno prihvatljiv plijen ratnih pobjednika. Zločin se u Kongu isplati. Zločin se u Kongu ne kažnjava. U Kongu se umjesto zločinca u pravilnim razmacima stigmatizira – žrtva.
“Kad silujemo, osjećamo se slobodno.”; “Vidiš je, uhvatiš i napraviš s njom što želiš. Ponekad je i ubiješ”, bez srama i straha otkrivaju počinitelji, među kojima se znalo naći i pripadnika službene kongoanske vojske i policije, doznajemo u posljednjoj – klimaktičnoj – trećini britansko-kongoanskog dokumentarca.
“Klice nade” su zapravo nepregledna pomračinska niska kvarnosti ljudskog karaktera, bez predaha i opet iznova predstavljajući distortirano-mutiranu darvinsitičku verziju stvarnosti. Silovanje je u Kongu postalo oruđe jačeg, nadmoćnijeg. Gotovo društveno prihvatljiv plijen ratnih pobjednika. Zločin se u Kongu isplati. Zločin se u Kongu ne kažnjava. U Kongu se umjesto zločinca u pravilnim razmacima stigmatizira – žrtva.
Stvari se neće promijeniti do trenutka istinskog pokazivanja političke volje za konačnim rješavanjem problema, dakako neraskidivo povezanim s jačanjem kongoanskog zakonodavno-represivnog aparata. Prvi korak prema takvom razvoju događaja jest pohraniti, ugravirati, zauvijek zabilježiti trenutak povijesti u kojem je apokalipsi bilo dozvoljeno koračati na dvije noge.
“Klice nade” tu zadaću – premda ne jurišaju prema proboju utvrđenih granica klasične dokumentarne forme – obavljaju besprijekorno.