Danas počinje 12. Human Rights Film Festival. Hrvatski festival o ljudskim pravima održavat će od 8. do 14. prosinca u Zagrebu (kina Europa i Tuškanac te Dokukino), odnosno od 11. do 14. prosinca u riječkom Art-kinu Croatia. Organizatori 12. HRFF-a pripremili su ukupno deset filmova u dokumentarnom dijelu programa, a mi smo pokušali probrati njegove najzanimljivije sastojke. Konačna brojka preporuka zaustavila se na brojci šest, s time da tri spadaju u kategoriju “ne propustiti”. Pa, krenimo redom.
“Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014)
- Režija: Joshua Oppenheimer
- Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Ujedinjeno Kraljevstvo
- Trajanje: 98 minuta
Da budemo odmah jasni – “Pogled tišine” (2014) nije “Čin smaknuća” / “The Act of Killing” (2012). Oppenheimerov nastavak po mnogo čemu povijesnog razotkrivanja indonežanskog genocida sredinom 1960-ih, ne zabija zastavice u neoznačeni teritorij dokumentarnog medija poput originala.
Oppenheimer ponovno otvara istovjetnu tematiku milijunskog masakra nepodobnih, no do svojih poanti dolazi intimnijim izričajem u kojem glavnog protagonista Adija suočava s preživjelim bratovim ubojicama.
“Tišina” možda ne posjeduje ubojitu teatralnu apsurdnost “Smaknuća”, no po svemu ostalom i dalje se radi o iznimnom dokumentarnom filmu i uvjerljivo najvećoj preporuci nefikcijskog dijela 12. Human Rights Film Festivala.
“Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014)
- Režija: J.P. Sniadecki
- Zemlja podrijetla: SAD
- Trajanje: 82 minute
J.P. Sniadeckijevo klaustrofobično “Ministarstvo željeza” (2014) vodi nas na zanimljivo putovanje kineskom željeznicom prepunog simbolizma i, za najmnogoljudniju zemlju svijeta, poprilične sporadične subverzije.
Sniadecki je svoj opservacijiski film, na tragu senzornih dokumentaraca iz Harvard Sensory Ethnograpy Laba, snimao pune tri godine. Iako se čini kako je kineski vagonski mikrokozmos iznjedren u monolitnom kadru, korijeni scena “Ministarstva željeza” sežu iz različitih vremenskih perioda i pripadajućih vlakova.
Klasne razlike, nezadovoljstvo Komunističkom partijom, zagađenje okoliša, niske plaće… Kinesko gospodarsko čudo u svoje je vagone ukrcalo i kolateralne žrtve, a Sniadeckijev dokumentarac uz nepobitnu idiosinkratsku estetiku nudi i snažan socijalni komentar još uvijek zakračanate kineske stvarnosti.
“Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014)
- Režija: Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov, Dmitri Stojkov
- Zemlja podrijetla: Ukrajina
- Trajanje: 82 minute
Kako najbolje opisati “Sve je u plamenu” (2014) redateljskog trojca Tečinski – Solodunov – Stojkov? Kaos. Apsolutni kaos! Kroz osamdesetak minuta prijenosa ukrajinskih prosvjeda na trgu Majdan s kraja 2013. i početka 2014. godine, kao gledatelji smo uvučeni u nediskriminirajuću brutalnost sukoba – gotovo građanskog rata – između prosvjednika i policije u kojima se ne biraju sredstva konačne pobjede.
Kako se obračun za demokratskiju Ukrajinu okrenutu Europi bliži vrhuncu, to su granice između dobrih namjera i jasno ocrtanog ideološkog protivnika sve upitnije i zamagljenije. “Sve je u plamenu” ne liječi uzroke već dokumentira metastazirane posljedice. Što ćete učiniti s njima, to je ionako samo i isključivo vaša odluka.
Ostale preporuke
Koračić ispod ultimativne trojke, kao također zanimljivo dokumentarno štivo, možemo pridodati još tri ostvarenja. Kongoanski kontrast, rascijep između plemenskog i progresivnog, donose nam filmovi “Klice nade” / “Seeds of Hope” (2013) Fione Lloyd-Davies i “Državna matura” / “Examen d’état” / “National Diploma” (2014) Dieudoa Hamadija. Prvi se tiče pošasti silovanja koja u toj afričkoj zemlji doseže epidemijske razine, dok drugi na simpatičan način prezentira kaotičnost kongoanskog školskog sustava.
“Svakodnevna pobuna” / “Everyday Rebellion” (2013) Arasha i Armana T. Riahija, pak, bavi se različitim metodama nenasilnih prosvjeda i građanskog neposluha te dokazima njihove uspješnosti, od SAD-a do Srbije i Sirije.
